kozmička brzina, brzina koju treba postići tijelo (npr. prirodni ili umjetni satelit) kako bi se i bez dodatne sile potiska nastavilo kretati kružnom stazom oko nekoga nebeskog tijela (prva kozmička brzina), oslobodilo njegova gravitacijskoga polja i počelo udaljavati paraboličnom stazom (druga kozmička brzina), odn. oslobodilo gravitacijskog utjecaja Sunca (treća kozmička brzina). Centrifugalna sila tijela koje je postiglo prvu kozmičku brzinu izjednačava se s privlačnom silom planeta. Ako zbog nekog razloga, npr. zbog sudara s česticama prašine ili plinova iz atmosfere, ne dođe do postupnog opadanja brzine, tijelo se zauvijek kreće po prvobitnoj kružnoj stazi. Prva kozmička brzina ovisi o gravitacijskoj konstanti nebeskoga tijela k, njegovoj masi M i o polumjeru kružne staze r:
Iako zbog otpora atmosfere staze satelita oko Zemlje na visinama manjima od 200 km nisu moguće, prva kozmička brzina na površini Zemlje teoretski iznosi 7,91 km/s, na površini Mjeseca 1,68 km/s, Marsa 3,56 km/s.
Druga kozmička brzina naziva se i brzinom oslobađanja, a iznosi vII = vI · √ 2 , što je na površini Zemlje 11,15 km/s. Tom se brzinom, npr., moraju lansirati svemirske letjelice (međuplanetarne sonde) na putu od Zemlje k Mjesecu i planetima Sunčeva sustava. Treća kozmička brzina za letjelicu lansiranu sa Zemlje iznosi 16,7 km/s, dok se četvrtom kozmičkom brzinom katkada naziva brzina potrebna za napuštanje Mliječne staze (oko 100 km/s). Zbog toga, npr., međuzvjezdana letjelica Voyager I, koja je, prošavši 1989. pored Neptuna, napustila Sunčev sustav brzinom od približno 30 km/s, najvjerojatnije nikad neće moći napustiti našu galaktiku.
