Kožarić, Ivan, hrvatski kipar (Petrinja, 10. VI. 1921 – Zagreb, 15. XI. 2020). Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1949. Od početka umjetničkoga djelovanja pokazivao izrazitu sklonost prema naglu mijenjanju kiparskoga izričaja. Već je skulptura Osjećaj cjeline (1953–54) označila snažan otklon od tradicije figuralnoga kiparskog izraza, dok je ciklus Stabla (1956) bio u znaku pojačane ekspresivnosti, postignute sažimanjem oblika. Iz toga su razdoblja i prve skulpture, najčešće portreti, koje zrače pročišćenim humorom (Mladić s krijestom, 1956), i veći broj reljefa (Grad, Kartaši, Isječak rijeke), bliski konceptualističkim arhetipovima. Stalni otklon od tradicijskih tokova i težnja razvijanju novoga umjetničkog senzibiliteta približuju ga skupini Gorgona (djelovala u Zagrebu 1959–66). Redukcijom izražajnih sredstava u ciklusu Oblici prostora (1961–69) ostvario je krajnje pročišćene, apstraktno-simboličke oblike, potom se ponovno približavao suvremenim avangardnim kretanjima u umjetnosti (Prizemljeno sunce, 1971). Eksperimentirao je sa skulpturama malih dimenzija, zlatnom bojom obojio je sve u svojem atelijeru, otkrio je princip redizajniranja i recikliranja (ciklus Spontane skulpture), ali se vratio problematici svojih ranijih radova, koje postavlja u drukčiji prostorni kontekst (skulptura A. G. Matoš na Strossmayerovu šetalištu u Zagrebu, 1978). Određeno smirivanje i skretanje prema estetizaciji oblika pokazivala je serija Reljefi (1979–80). Potkraj 1980-ih i početkom 1990-ih izrađivao je skulpture od grubo tesana drva s kovinskim aplikacijama, a potom maštovite i ludičke instalacije. Redoviti član HAZU-a bio je od 1997. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1997).
