Kostarika (República de Costa Rica), država u Srednjoj Americi, između Nikaragve na sjeveru (duljina granice 309 km) i Paname na jugoistoku (330 km) te Karipskoga mora na sjeveroistoku (duljina obale 212 km) i Tihog oceana na jugozapadu (1086 km); obuhvaća 51 100 km². Najmanja udaljenost između obala Tihog oceana i Karipskoga mora iznosi 119 km.
Prirodna obilježja
Kostarika se sastoji od nizina u primorju Karipskoga mora i Tihog oceana i od planinskih lanaca Kordiljera u unutrašnjosti. Cordillera de Guanacaste (ugasli vulkan Miravalles, 2028 m) na sjeverozapadu nastavlja se, preko Cordillera de Tilarán, prema jugoistoku u Cordillera Central s aktivnim vulkanima (najviši Irazú, 3432 m). Jugozapadno od Cordillera Central pruža se 900 do 1200 m visok središnji ravnjak (Meseta Central ili Valle Central), s ugodnom klimom, prekriven plodnim vulkanskim tlom, koji obuhvaća oko 1/10 ukupne površine s 2/3 stanovništva Kostarike. Cordillera de Talamanca pruža se u jugoistočnom dijelu zemlje u duljini od 320 km i tvori njezino najviše područje (Chirripó Grande, 3820 m). Primorski krajevi Kostarike niski su i ravni. Obala Karipskoga mora slabo je, a Tihog oceana dobro razvedena, s poluotocima (Nicoya, Osa), zaljevima (Nicoya, Dulce) i otocima.
Klima je tropska, s jakim utjecajem pasata; znatne su razlike klime prema apsolutnoj visini. Prosječna godišnja temperatura u najvišem visinskom pojasu (tierra fría) iznosi 10 do 17 °C, a u najnižem (tierra caliente) 23 do 28 °C. Karipska strana, s kišom tijekom cijele godine, prima više oborina (više od 4000 mm; utjecaj sjeveroistočnih pasata) nego pacifička (1000 do 1500 mm), na kojoj kišno razdoblje traje od travnja do prosinca.
Riječna je mreža gusta, ali su rijeke kratke. Rijeke karipskoga slijeva imaju više vode; neke su u donjem toku plovne. U kraterima ugaslih vulkana nalaze se jezera.
U najnižim dijelovima prevladavaju tropske prašume, a u najvišima bjelogorične i crnogorične šume. U primorju Tihog oceana razvijene su savane, a uz Karipsko more mangrove. Pod zaštitom je države 24,8% teritorija (nacionalni parkovi 10,3%, šumski rezervati 5,6%).
Stanovništvo
U Kostariki živi 3 810 179 st. (popis 2000) ili 75 st./km². Od 1950. god. (800 875 st. ili 47 st./km²) broj je stanovnika porastao 4,8 puta. Najveća je gustoća na središnjem ravnjaku (više od 1000 st./km²), a znatno manja na obali (oko 30 st./km²). Stanovnici su uglavnom španjolskoga podrijetla (87%); mestici čine 7%, crnci i mulati 3% (potječu uglavnom s Antila, a žive u karipskome primorju), Azijci 2% (pretežito Kinezi), Indijanci 1% stanovništva. Službeni je jezik španjolski; crnci govore i engleski (pidgin English), a Indijanci jezicima skupine chibcha (bribri, cabécar, gayni, malecu). Stanovnici su pretežito rimokatolici (86%), a ima i protestanata (9,3%), pripadnika tradicionalnih indijanskih vjerovanja i dr. Porast broja stanovnika od prosječno 1,8% godišnje u razdoblju 1995–2000. posljedica je prirodnoga priraštaja i imigracije. U Kostariki živi 296 461 stranac (7,8% stanovništva, 2000), od kojih gotovo polovica (127 681) živi na području San Joséa; najviše je doseljenika iz Nikaragve (226 374), osobito u novije doba (1984. bilo ih je samo 45 918). Prirodni priraštaj iznosi 15,2‰, natalitet 19,1‰, mortalitet 3,9‰, a smrtnost dojenčadi 10,8‰ (2000). Stanovništvo stari; u dobi je do 14 god. života 31,9% stanovništva (36,6%, 1973), od 15 do 64 god. 62,5%, a starije od 65 god. 5,6%. U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu zaposleno je 20% radne snage, u rudarstvu, industriji i građevinarstvu 22%, a u uslužnim djelatnostima 58% (2000). Nepismeno je 4,8% stanovništva (2000). Sveučilište (osnovano 1843) u najvećem je i glavnom gradu San Joséu (309 672 st., 2000; šire gradsko područje 1 081 847 st.). Ostali su veći gradovi Alajuela (123 481 st.), Cartago (102 836 st.), Heredia (98 495 st.), Puntarenas (67 153 st.) i Limón (56 719 st.). U gradovima živi 59,0% stanovništva (2000; 38,6% u 1970).
Gospodarstvo
Kostarika je među ekonomski najstabilnijim zemljama Srednje Amerike. BDP je od 14,9 milijarda USD (2000) uvećan na 58,1 milijardu USD (2017), te na 60,1 milijardu USD (2018). BDP po stanovniku iznosi oko 12 030 USD (2018). Stopa nezaposlenosti je 8,1% (2017). U sastavu BDP-a (2017) vodeći je uslužni sektor (73,9%), a slijede industrijski (20,6%) i poljoprivredni (5,5%). Glavni su poljoprivredni proizvodi kava, ananas, banane, dinje, šećer, riža, grašak, kukuruz, krumpir te riba i goveđe meso. U industrijskoj su ponudi medicinska i elektronička oprema, prehrambeni proizvodi, građevni materijal, tekstil, odjeća i obuća, gnojivo, plastični proizvodi i dr. Vrijednost izvoza 2017. bila je 10,8 milijarda USD, a uvoza 15,1 milijardu USD. U izvozu prevladavaju prehrambeni proizvodi (banane, kava, šećer, dinje, govedina i dr.) te medicinska i elektronička oprema. Uvozi naftne derivate, sirovine, industrijsku opremu, robu široke potrošnje, vozila, građevni materijal i dr. Vodeći je vanjskotrgovinski partner SAD (40,9% izvoza i 38,1% uvoza). Ostali su veći partneri u izvozu Belgija (6,3%) i Nizozemska (5,6%) te regionalne zemlje: Panama (5,6%), Nikaragva (5,1%) i Gvatemala (5%). Znatan dio uvoza odnosi se na Kinu (13,1%) i na Meksiko (7,3%). Veličina je javnoga duga 48,9% BDP-a (2017).
Promet
Od 37 273 km cesta asfaltirano je 20,8% (1998). Glavna je prometnica Inter-American Highway, dionica Panameričke autoceste, koja prolazi kroz unutrašnjost Kostarike preko glavnoga grada San Joséa. Važna je i cesta Limón – San José – Puntarenas, koja povezuje karipsku s tihooceanskom obalom. Mreža željezničkih pruga (950 km), koja je 1995. zatvorena za promet roba i putnika do davanja koncesije, mjestimice se od 1998. koristi za promet roba (izvoz banana). Glavne su luke na karipskoj obali Limón – Moín (7,2 mil. tona, 1999), a na pacifičkoj Caldera (Puntarenas; 1,8 mil. t, 1999) te za izvoz banana Golfito i Quepos. Međunarodna je zračna luka Juan Santamaría kraj San Joséa, a regionalne Liberia, Limón, Pavas, Golfito.
Novac
Novčana je jedinica colón (₡, CRC); 1 colón = 100 sentima (céntimo).
Povijest
Prije dolaska Europljana na području Kostarike živjeli su indijanski narodi koji su razvili klansko i plemensko društveno ustrojstvo. Prvi Europljanin koji je onamo došao bio je vjerojatno Kristof Kolumbo, doplovivši do kostarikanske obale na svojem posljednjem putovanju u Ameriku 1502. Španjolci su 1520-ih počeli osvajati zemlju koja je nazvana Costa Rica (tj. Bogata obala), navodno zbog količine zlata koje je isprva na njoj pronađeno. No kako u daljnjim potragama nisu pronađene veće količine zlata, osvajanje i naseljavanje Kostarike (administrativno uključene u Glavnu kapetaniju Gvatemalu) teklo je sporo. Autohtono indijansko stanovništvo do kraja XVI. st. gotovo je potpuno istrijebljeno u sukobima i epidemijama te se razvilo agrarno društvo europskih doseljenika koji su se uglavnom bavili uzgojem kakaovca. Kostarika je 1821. proglasila neovisnost te odmah ušla u sastav Meksičkoga Carstva, a kada se ono 1823. raspalo, postala je jednom od država Savezne Republike Srednje Amerike, u kojoj je ostala do njezina raspada 1838. kada je proglasila samostalnost, a 1847. je službeno postala republikom (prvi šef države s naslovom predsjednika republike bio je, 1848–49., José María Castro Madriz, koji je ponovno bio na položaju 1866–68). Nakon razdoblja političke nestabilnosti, od 1848. uspostavljen je stabilni režim u kojem su politička prava imali samo pripadnici liberalne oligarhije iz frakcija koje su se birali predsjednici, uz povremene državne udare. Dulje su na predsjedničkom položaju bili Juan Mora Porras (1849–59) te general Tomás Guardia Guttiérez (1870–76. i 1877–82), koji je vladao autoritarno, ali je ustavom 1871. konačno uspostavio politički liberalizam kao temelj državnog ustrojstva. Tijekom 1870-ih i 1880-ih ukinuta je smrtna kazna, legalizirani su sloboda vjeroispovijesti, građanski brak i razvod, uvedeno obvezno osnovno obrazovanje, a 1889. vladina je kandidata na izborima pobijedio konzervativac José Rodríguez Zeledón. Od sredine XIX. st. proizvodnja kave postala je glavna gospodarska djelatnost, a od kraja stoljeća i uzgoj banane. Granični spor s Nikaragvom, zbog pokrajine Guanacaste koja je nakon plebiscita 1824. pripojena Kostarici, riješen je sporazumom 1858. i arbitražom 1888. Kostarika je 1856. sudjelovala u vojnoj intervenciji protiv američkog pustolova Williama Walkera koji je u Nikaragvi nakratko preuzeo vlast, 1885. pridružila se Nikaragvi i Salvadoru u ratu protiv Gvatemale i Hondurasa, a spor oko granice s Panamom je, nakon nekoliko neuspjelih pregovora te oružanog sukoba 1921., riješen sporazumom 1941. u korist Kostarike. Nakon Rodrígueza Zeledóna predsjednici su ponovno bili iz redova liberalnih frakcija, izmjenjujući se na izborima (najdulje je, u nekoliko navrata, na položaju bio Ricardo Jiménez Oreamuno, 1910–14., 1924–28., 1932–36), a političku stabilnost narušio je jedino 1917. državni udar generala Federica Tinoca Granadosa koji je uveo diktaturu, ali se pod domaćim i američkim pritiskom 1919. povukao. Velika gospodarska kriza dovela je 1930-ih do snažnijega državnog intervencionizma, mahom putem javnih radova. Na izborima 1940. predsjednik je postao Rafael Calderón Guardia koji je, dobivši potporu i Rimokatoličke crkve i komunista, do kraja mandata 1944. uveo opsežne radne reforme i minimalnu plaću, nacionalno zdravstveno osiguranje, proveo ograničenu preraspodjelu zemlje te utemeljio državno sveučilište. Nakon japanskoga napada na Pearl Harbor u prosincu 1941. Kostarika je objavila rat silama Osovine.
Calderón Guardia pokušao se vratiti na predsjednički položaj na izborima u veljači 1948., ali ga je porazio oporbeni kandidat Otilio Ulate Blanco. Pošto su Calderónovi pristaše, koji su imali većinu u parlamentu, poništili rezultate izbora, došlo je do nemira i pobune koju je poveo José Figueres Ferrer. U građanskome ratu koji je slijedio pobunjenici su pobijedili te je u svibnju vlast preuzela hunta na čelu s Figueresom. Rat nije bio ideološki jer su suprotstavljene strane bile politički heterogene, a Figueresova hunta nastavila je reforme (nacionalizirane su banke i električna energija) te provela izbore za Ustavotvornu skupštinu pa je 1949. donesen novi ustav kojim su proširena građanska prava (žene su dobila pravo glasa, ukinuta je rasna segregacija) i raspuštena je vojska. Potom se hunta povukla prepustivši vlast predsjedniku Ulateu te je Kostarika od 1949. politički stabilna, s redovitim i slobodnim izborima te mirnim smjenama vlasti (1949. spriječen je pokušaj državnog udara huntine konzervativne frakcije, a 1955. suzbijen napad pristaša bivšeg predsjednika Calderóna iz Nikaragve). Na vlasti su se izmjenjivale Stranka nacionalnog oslobođenja (PLN) 1953–58., 1962–66., 1970–78 (njezin osnivač J. Figueres bio je predsjednik republike 1953–58. i 1970–74) i različite konzervativne stranke, odnosno koalicije 1958–62., 1966–70., 1978–82. Opća amnestija za sve sudionike građanskoga rata proglašena je 1958., a tijekom 1950-ih i 1960-ih Kostarika je razvila model socijalne države. U vanjskoj politici održavala je savezništvo sa SAD-om, ali uz kritički odnos prema diktaturama u okružju. Od početka 1980-ih dvije su vodeće stranke bile PLN, na vlasti 1982–90., 1994–98. i 2006–14 (iz njezinih je redova predsjednik bio i José Figueres Olsen, sin J. Figueresa Ferrera, izabran 1994) i Stranka socijalno-kršćanskog jedinstva, vladajuća 1990–94. i 1998–2006 (prvi predsjednik iz njezinih redova bio je Rafael Calderón Fournier, izabran 1990., sin R. Calderóna Guardie). Gospodarska kriza koja je nastupila potkraj 1970-ih dovela je od početka 1980-ih do neoliberalnih reformi i smanjenja uloge države u gospodarstvu, koje su provodili predsjednici iz obiju stranaka, što je međutim uzrokovalo društvene nemire. Tijekom 1984–85. dolazilo je do povremenih incidenata na granici s Nikaragvom, a predsjednik Óscar Arias Sánchez iz PLN-a (1986–90) istaknuo se inicijativama za okončanje ratnih sukoba u Srednjoj Americi. Spor oko pogranične rijeke San Juana pogoršavao je odnose s Nikaragvom od sredine 1990-ih te je, unatoč sporazumima, do povremenih incidenata dolazilo i početkom 2000-ih. Međunarodni sud pravde definirao je 2009. korištenje rijeke, a 2018. pomorsku granice Kostarike i Nikaragve. Arias Sánchez ponovno je bio predsjednik 2006–10., nakon čega je na položaj prvi put došla žena, Laura Chinchilla, također iz PLN-a (2010–14). Nakon 2002. dolazi do raslojavanja dvostranačkog sustava te je 2014. za predsjednika izabran Luis Guillermo Solís, kandidat Stranke građanske akcije. Ta ja stranka ostala na vlasti i nakon 2018., s predsjednikom Carlosom Alvaradom Quesadom, dočim je 2022. za predsjednika izabran kandidat Stranke socijaldemokratskog napretka Rodrigo Chaves Robles. Na izborima 2026. pobijedila je Laura Fernández Delgado kandidatkinja konzervativne Stranke suverenog naroda.
Politički sustav
Prema Ustavu od 9. XI. 1949 (s više dopuna i izmjena donesenih do 2015) Kostarika je unitarna republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike šef je države i vlade, na čelu je izvršne vlasti, samostalno imenuje i smjenjuje ministre. Biraju ga građani izravno, za razdoblje od četiri godine. Reizbor je moguć tek nakon proteka roka od osam godina pošto predsjednik napusti položaj. Zakonodavnu vlast ima jednodomna Zakonodavna skupština (Asamblea Legislativa), s 57 zastupnika koji su izravno birani za mandat od četiri godine, a reizbor je moguć nakon proteka roka od četiri godine nakon prestanka mandata. Biračko je pravo glasa opće, jednako i obvezno, a imaju ga svi građani s navršenih 18 godina života. Najvišu sudbenu vlast u državi obavlja Vrhovni sud, koji ima 22 suca koje bira Zakonodavna skupština, a ispod njega su kasacijski i prvostupanjski sudovi. Administrativno je država organizirana u sedam provincija, a one se dijele na 84 kantona (općine) koji su jedinice lokalne samouprave. Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 15. rujna (1821).
Političke stranke
Stranka nacionalnog oslobođenja (Partido Liberación Nacional – akronim PLN), osnovana 1951., stranka je lijevoga centra. Od izbora 1953. do 1978. prva je u parlamentu po broju zastupničkih mjesta, potom prva ili druga. Bila je vladajuća, s predsjednicima republike iz svojih redova, 1953–58., 1962–66., 1970–78., 1982–90., 1994–98., 2006–14. Od 2006. ponovno je neprekidno prva po broju zastupnika, iako nakon 2014. ne obnaša izvršnu vlast, a na izborima 2026. pala je na drugo mjesto. Stranka socijalno-kršćanskog jedinstva (Partido Unidad Social Cristiana – akronim PUSC), osnovana 1983., stranka je desnoga centra. Nastala je ujedinjenjem četiriju stranaka koje su u koaliciji (Koalicija jedinstvo) vladale 1978–82. Od osnutka do 2006. jedna od vodećih stranaka, bila je na vlasti, odnosno imala predsjednike republike, 1990–94. i 1998–2006., kada je ujedno bila prva po broju zastupničkih mjesta. Nakon izbora 2006. pala je na četvrto mjesto po broju zastupnika, na izborima 2022. bila je treća, a 2024. osvaja tek jednog zastupnika. Stranka građanske akcije (Partido Acción Ciudadana – akronim PAC), osnovana 2002., stranka je lijevoga centra. U parlament ulazi 2002., na trećem mjestu po broju zastupnika. Od izbora 2006. bila je druga, 2018. ponovno je treća, 2022. ostaje izvan parlamenta, a 2026. osvaja jedno zastupničko mjesto. Iz njezinih su redova bili predsjednici republike 2014–22. Stranka socijaldemokratskog napretka (Partido Progreso Social Democrático – akronim PPSD), osnovana 2018., stranka je desnoga centra. Njezin je kandidat Rodrigo Chaves Robles izabran za predsjednika republike 2022., a stranka ulazi u parlament kao druga po broju zastupničkih mjesta. Nakon rascjepa stranka na izborima 2026. ostaje izvan parlamenta. Stranka suverenog naroda (Partido Pueblo Soberano – akronim PPSO), osnovana 2022., stranka je desnice. Na izborima 2026. osvojila je apsolutnu većinu zastupničkih mjesta, a njezina kandidatkinja Laura Fernández Delgado izabrana je za predsjednicu republike.
Književnost
Na području današnje Kostarike u doba španjolske kolonijalne vlasti nije bilo značajnih kulturnih središta, pa se zato ni ne može govoriti o posebnoj kostarikanskoj kolonijalnoj kulturi i književnosti. Život književnosti u pravome smislu riječi započeo je u drugoj polovici XIX. st. pjesništvom na neoklasički i romantički način, kojim su se tamošnji pjesnici ugledali na tradicionalno španjolsko pjesništvo i na hispanoameričke pjesnike iz većih kulturnih sredina: u tome su prednjačili Justo A. Facio (1859–1931) i José María Alfaro Cooper (1861–1939). Najpoznatiji i najpopularniji pjesnik, Aquileo Echeverría (1866–1909), u to je doba stvorio osobni stil opisujući seoski život i folklor dijalektalno obilježenim izrazom te mješavinom romantičnog ugođaja i realizma u opisu (»Po selsku« – »Concherías«, 1905). Do sredine XX. st. u prozi je opstao model crtica iz svakodnevice, drugdje u hispanskom svijetu napušten polovicom XIX. st., a najznačajniji autor toga žanra bio je Manuel González Zeledón (pseudonim Magón; 1864–1935). U njegovoj sjeni stvaralo je nekoliko autora modernog i kozmopolitskog usmjerenja te realisti, među kojima se ističe Jenaro Cardona (1863–1930). Jedinstvena je pojava Roberto Brenes Mesén (1874–1947), modernistički pjesnik filozofskih nagnuća i autor lirske proze. Drugu polovicu XX. st. obilježava socijalni roman, gdje se ističe Carlos Luis Fallas (1911–66), autor romana »Mamita Yunai«, te nova strujanja u pjesništvu, u kojima se ističe Mario Picado Umaña.
