kontrola zračnoga prometa (kontrola letenja), skup mjera, postupaka i usluga kojima se omogućava sigurno, redovito i nesmetano odvijanje zračnoga prometa; također i služba koja ih provodi, tj. neprekidno nadzire zračni prostor, prati i koordinira let zrakoplova te kretanje zrakoplova na manevarskim površinama zračnih luka. Djelokrugu rada te službe pripada i pružanje letnih informacija, čime se pilotima prosljeđuju informacije i savjeti važni za let; uzbunjivanje, tj. izvješćivanje i pomaganje u pokretanju potrage i spašavanja zrakoplova; zrakoplovno obavješćivanje, koje obuhvaća prikupljanje, obradbu i ažuriranje podataka te provjeru, odobravanje i prosljeđivanje planova leta, obavješćivanje pilota prije uzlijetanja zrakoplova, izradbu i objavljivanje zrakoplovnih karata; održavanje mreže zrakoplovnih telekomunikacija i navigacijskih uređaja.
Povijest i sadašnje stanje
Porastom gustoće putničkoga zračnoga prometa u blizini pojedinih zračnih luka 1920-ih nametnula se potreba organiziranja sustava za sprječavanje sudara zrakoplova te održavanje redovitog i nesmetanog zračnoga prometa. Kako zrakoplovi tijekom leta često prelijeću velike udaljenosti i lete iznad teritorija različitih zemalja, sustav kontrole zračnoga prometa od samih je početaka organiziranja imao međunarodni karakter. Problemi koji se pritom javljaju, npr. usklađivanje procedura, opreme i jedinstvenog jezika i načina sporazumijevanja, potaknuli su već 1922. osnivanje međunarodnog povjerenstva za zračnu plovidbu, koje na osnovi zaključaka Konvencije o međunarodnom civilnom zrakoplovstvu (Chicago, 1944) djeluje u sklopu Ujedinjenih naroda pod nazivom Međunarodna organizacija civilnoga zrakoplovstva (International Civil Aviation Organisation, ICAO). Na europskom području, organizacija za sigurnost zračnoga prometa Eurocontrol koordinira zračne prometne tokove, provodi središnju naplatu usluga kontrole i dr.
Organizacija zračnoga prostora
U svim zemljama članicama ICAO-a zračni prostor organiziran je na isti način: čini ga jedno ili više područja letnih informacija, u kojima djeluje služba letnih informacija i služba pripravnosti za slučaj nužde. Zračni prostor pojedinoga područja može biti kontroliran i nekontroliran. Zrakoplovi koji lete kontroliranim zračnim prostorom dužni su poštovati upute službe kontrole zračnoga prometa, prijaviti plan leta i dobiti za njega dopuštenje, te tijekom leta biti s njom u stalnoj vezi. Zrakoplovima koji lete u nekontroliranom zračnom prostoru kontrola letenja pruža savjete i obavijesti (ako ne postoji za to posebno organizirana služba) te organizira traganje i spašavanje. Kontrolirani zračni prostor po visini je podijeljen na donji (najčešće između 300 m iznad tla kao donje granice pa sve do 7500 m) i gornji (od 7500 m naviše). Prostorno ga čine kontrolne zone, koje uglavnom obuhvaćaju uže područje oko pojedine zračne luke, i zračni putovi (zračni prometni koridori) širine 10 nautičkih milja koji međusobno povezuju kontrolne zone.
Vrste
Prema djelokrugu, služba kontrole zračnoga prometa djeluje kao: aerodromska kontrola u okviru uže zone jedne zračne luke u uvjetima dobre vidljivosti; prilazna kontrola, koja upravlja letom zrakoplova u odlasku, dolasku, čekanju i završnom prilaženju u široj zoni jedne ili više zračnih luka; područna (oblasna) kontrola, koja pokriva kontrolirani prostor unutar cijelog jednog područja letnih informacija i u njemu upravlja cjelokupnim zračnim prometom. Na osnovi podataka o planiranim letovima, radarskih podataka, izvještaja pilota o letovima koji su u tijeku, kao i proračunskih predviđanja daljnjeg kretanja, služba kontrole letenja izdaje upute zrakoplovima kako bi se među njima održao točno propisani horizontalni i vertikalni razmak. Posebno je važan visok stupanj usklađenosti među jedinicama kontrole letenja pri prelasku zrakoplova iz djelokruga jedne u djelokrug druge jedinice.
Djelovanje
Pilot zrakoplova prije polijetanja obavještava kontrolu zračnoga prometa o predviđenom letu, podnoseći joj plan leta s obavijestima o ishodišnoj i odredišnoj zračnoj luci, ruti, zrakoplovu i dr. Nakon odobrenja leta, aerodromska kontrola vodi zrakoplov do uzletne staze, obavješćujući pritom pilota o vremenskim uvjetima u zračnoj luci, te mu daje dopuštenje za polijetanje. Nakon polijetanja, vođenje zrakoplova preuzima prilazna, odnosno područna kontrola, koja vodi zrakoplov planiranom rutom na određenoj visini sve do predaje zrakoplova nadzoru sljedeće područne kontrole. Tijekom leta, u skladu s planom leta i nalozima kontrolora, pilot je dužan u određenim točkama rute javljati se kontroli, obavještavati ju o svom položaju i dr. Prateći zrakoplove na radaru, kontrolor po potrebi komunicira s pilotom, upozoravajući ga na susjedne zrakoplove, slabe vremenske prilike i sl., te mu daje odobrenje ako pilot želi zbog boljih uvjeta promijeniti visinu leta. Prije samoga slijetanja nadzor nad letom zrakoplova preuzima prilazna kontrola. Ako je prostor za slijetanje slobodan, prilazni kontrolor upućuje pilota na prilaženje uzletno-slijetnoj stazi, a ako nije, zrakoplov se upućuje na zadržavanje u zraku s ostalim zrakoplovima na čekanju. Nakon slijetanja, zemaljski kontrolor nadzire zrakoplov na uzletno-slijetnoj stazi i vodi ga do određene stajanke.
Uređaji i tehnička sredstva
Uređaji i tehnička sredstva
koja služe u navigaciji i kontroli zračnoga prometa uvelike su standardizirani. Za prenošenje govornih poruka koriste se radiouređaji. Mnoge jedinice kontrole letenja upotrebljavaju radare za nadzor prometa na zračnim putovima i u kontrolnim zonama, za precizno vođenje zrakoplova prilikom slijetanja i za nadzor kretanja na manevarskim površinama zračnih luka. Za označivanje zračnih putova i pojedinih važnih točaka u prostoru te za navigaciju i određivanje položaja zrakoplova postavljaju se zemaljski radionavigacijski uređaji (→ radiofar). Za prilaženje i slijetanje obično se u svim međunarodnim zračnim lukama upotrebljava sustav za instrumentalno slijetanje ILS (akr. od engl. Instrument Landing System), koji veoma precizno određuje putanju po pravcu i visini za dovođenje zrakoplova na početak slijetne staze.
Kontrola zračnoga prometa u Hrvatskoj
Početci kontrole zračnoga prometa u Hrvatskoj u svezi su s prvim redovitim slijetanjima i uzlijetanjima u zračnoj luci u Borongaju pokraj Zagreba 1928. Svojim prostornim smještajem, hrvatski zračni prostor danas je važna poveznica među prometnim srednjoeuropskim kontrolnim područjima, sa središtima u Padovi, Beču, Ljubljani i Budimpešti, sa zračnim lukama Jugoistočne Europe, Turske i Srednjeg istoka. Republika Hrvatska, kao i druge države članice ICAO-a, ima službu kontrole zračnoga prometa, čije poslove od 1998. obavlja Hrvatska kontrola zračne plovidbe d. o. o., koju je osnovao Sabor Republike Hrvatske i koja upravlja zračnim prometom u prostoru hrvatskih kopnenih granica, a slijedom međunarodnih ugovora i u dijelu međunarodnoga zračnog prostora iznad Jadranskoga mora. Kontrolu obavljaju centar oblasne kontrole u Zagrebu te prilazne i toranjske kontrole pojedinih hrvatskih zračnih luka.
