kontrola, društvena, sposobnost društvenih grupa i društva u cjelini da uređuju odnose među svojim članovima i osiguraju harmoniju i jedinstvo društvenog života. Tim putem koordinira se i održava društveno djelovanje i omogućuje društveni poredak. Osobito se izražava u sprječavanju, otkrivanju i redukciji devijantnog i anti-društvenog ponašanja, odn. u poticanju prihvaćanja društvenih vrijednosti i normi te u suglasnosti članova društva s njome. Mehanizmi društvene kontrole mogu djelovati preko zakona, običaja, ćudoređa i navika. Razlikuju se tri osnovne skupine procesa i mehanizama preko kojih društvo oblikuje i kontrolira ponašanje svojih članova. Prvoj je skupini svrha pounutrenje (internalizacija) normativnih očekivanja društva posredstvom specifičnih obrazaca socijalizacije svojih članova, preko kojih pojedinci prihvaćaju društveno odobrene načine mišljenja, osjećanja, vrjednovanja i djelovanja. U djetinjstvu se izvanjska kontrola društveno prihvatljivoga ponašanja pojavljuje u liku roditelja, skrbnika ili učitelja. Tijekom sazrijevanja djetetovim ponašanjem sve više upravljaju unutrašnji autoriteti, tj. pounutreni društveni standardi ponašanja. Oni se često prihvaćaju kao samorazumljivi i neupitni te postaju dijelom osobnog identiteta, čime se društvena kontrola preobražava u samokontrolu. Druga skupina mehanizama društvene kontrole oblikuje društveno iskustvo preko društvenih institucija. One određuju poimanje zbilje u skladu s prevladavajućim socio-kulturnim i političkim poretkom društva. Treću skupinu mehanizama društvene kontrole čine različite kazne. Od najranijih dana članovi društva uče da kršenje normi rezultira kaznama, a ponašanje u skladu s normama nagradama. Kazne mogu biti neformalne, kao što su prijekor, neodobravanje, kritika, ogovaranje i izolacija, ili formalne, kao što su zakonom regulirano novčano kažnjavanje, prisilna hospitalizacija te zatvorska ili smrtna kazna.
