Istanbul (bizantski grčki εἰς τὴν πόλıν [is tin po'li/n/]: u grad) (turski İstanbul [istα'nbul]; arhaičan hrvatski i slavenski naziv Carigrad; prije Konstantinopol), najveći grad i luka (do 1923. i glavni grad) u Turskoj; glavni grad istoimene pokrajine, na južnom kraju Bospora i na Mramornome moru, na europskoj (poluotok Çatalca) i maloazijskoj obali (poluotok Kocaeli); 15 244 936 st. (procjena 2022). Nalazi se na raskrižju putova između Balkanskoga poluotoka i Male Azije te između Sredozemnog i Crnoga mora. Sastoji se od poluotočnog Istanbula između južne obale estuarija Zlatnoga roga (rijeke Alibey i Kağıthane) i Mramornoga mora, Galate s Perom (danas Beyoğlu) između sjeverne obale Zlatnoga roga i Bospora, Üsküdara s Kadıköyom na maloazijskoj obali te drugih predgrađa.
Parkovi okružuju mnogobrojna naselja. U velikom parku na kraju istanbulskog poluotoka (između Zlatnoga roga i Mramornoga mora) nalaze se monumentalne građevine iz osmanskoga razdoblja – Topkapi saraj (građen od sredine XV. st., dijelom na ruševinama bizantske carske palače; sultanova palača 1465–1856; danas muzej), Sulejmanija (1550–57; Sinanov rad, danas jedna od najvećih džamija u gradu), Ahmedova ili Plava džamija (1609–16), džamija Mala Aja Sofija (Küçük Ayasofya Camii; 536) i druge džamije, hamami (kupališta) i čaršije (čuvena Kapali) koji daju Istanbulu izrazit istočnjački izgled i svjedoče o njegovu značenju kao središtu moćnoga Osmanskog Carstva. Među najstarijim arhitektonskim spomenicima ruševine su hipodroma (203., proširen 324; danas je očuvan samo središnji obelisk), Valensova akvedukta (368), mnogobrojnih cisterni, bizantskih crkvi, od kojih su najpoznatije Sv. Irena (IV. st.) i Sv. Sofija (532–537., pravoslavna i katolička /1204–61/ katedrala, od 1453. džamija Aja Sofija, muzej 1935–2020., džamija 2020–24., džamija i muzej od 2024), Konstantinov (IV. st.) i Teodozijev (413) obrambeni zid, forumi i dr. Povijesna gradska jezgra uvrštena je 1985. na UNESCO-ov popis zaštićene svjetske kulturne baštine.
Trgovačko i prometno središte Istanbula obala je Zlatnoga roga oko Atatürkova i Galatskog mosta (stari iz 1912., novi otvoren 1992), koji ga povezuju sa suprotnom obalom zaljeva, te dio oko Sirkeçija, završne postaje europske željezničke pruge. Galata, izvorno genoveška brodarska i trgovačka četvrt, neskladno i neplanski izgrađena, dijelom europskog izgleda, zbijena je na uskome južnom obalnom prostoru Zlatnoga roga. Svojim mnogobrojnim bazarima, agencijama i bankama najživlji je trgovačko-poslovni i lučki dio Istanbula. Sjeverno i sjeveroistočno od nje nalaze se stambene i trgovačke četvrti Beyoğlua, sa širokim ulicama, parkovima i modernim objektima (stadion, hoteli). Na obali Bospora nalazi se Dolmabahçe saraj (1856), rezidencija posljednjega osmanskog sultana Mehmeda VI. Azijski Üsküdar i Kadiköy, pretežno sa stambenim i industrijskim četvrtima, povezani su s europskim dijelom Istanbula trajektnim linijama i trima dugim visećim mostovima – Bosporski (danas Most mučenika 15. srpnja; izgrađen 1973; najveći raspon 1074 m, ukupna duljina 1570 m), Most sultana Mehmeda Osvajača (Fatih Sultan Mehmet Köprüsü, 1988; najveći raspon 1090 m, ukupno 1480 m) i Most sultana Selima Javuza (Yavuz Sultan Selim Köprüsü, 2016; najveći raspon 1408 m, ukupno 2164 m). Južno od Üsküdara, na završnoj postaji anatolske željezničke pruge, nalazi se impozantan željeznički kolodvor Haydarpaşa.
Prestanak uloge političkog središta države nakon I. svjetskog rata, uz ostale nepovoljne posljedice, uvjetovao je i brojčano smanjenje stanovništva. Tek od 1935. (740 751 st.) grad ponovno bilježi porast broja stanovnika (1945. 844 090 st., 1955. 1 214 616 st.). Istanbul je glavno kulturno središte Turske; približno trideset sveučilišta (oko 100 000 studenata) među kojima je najstarije Istanbulsko (İstanbul Üniversitesi), osnovano 1453; mnogobrojni muzeji (Topkapi, arheološki, Aja Sofija i dr.), knjižnice (Sulejmanova knjižnica, osnovana 1557), arhivi, znanstvene (Institut za oceanografiju i geografiju i dr.) i kulturne ustanove i festivali (Međunarodni istanbulski bijenale, od 1987). Grad je i jako turističko središte (2,4 milijuna turista 2000., 9,2 milijuna 2021). Istanbul je ekonomsko središte Turske, u kojem djeluje 20% zaposlenih u industriji, proizvodi se 55% ukupne turske proizvodnje i obavi 45% turske trgovine. Razvijene su prehrambena, tekstilna, drvna, kemijska, farmaceutska, metalna i elektronička industrija, te brodogradnja; veliko značenje ima i preradba kože i duhana; sve je snažnija filmska industrija. Uz staru luku u Zlatnome rogu (koja se danas koristi uglavnom za obalni promet) izgrađena je i nova na maloazijskoj obali Bospora i Mramornoga mora (Haydarpaşa, sjeverno od Kadiköya), kojom sada prolazi glavnina turske vanjske trgovine. Osim kao glavna turska luka (trajektne linije), Istanbul ima veliku prometnu važnost i kao čvorište interkontinentalnih zračnih linija (međunarodne zračne luke Atatürk u Yeşilköyu, Sabiha Gökçen u Pendiku i Istanbul u Arnavutköyu, na europskoj strani grada), željezničkih pruga (brzi vlakovi prema Ankari, Eskişehiru i Konyi) i cesta (Euroazijski tunel), koju je dodatno potencirala izgradnja mostova preko Bospora. Ima jednu od najstarijih podzemnih željeznica na svijetu (s 240 km dugom mrežom linija) koja na jednom dijelu prolazi ispod Bospora (suvremena transkontinentalna veza Marmaray, duga 80 km, dovršena je 2019) i žičaru Tünel (1875).
Istanbul se razvio na mjestu staroga grčkoga grada Bizantija (Βυζάντıον, Byzántion) u doba Konstantina I. Velikoga, koji ga je 330. proglasio prijestolnicom Rimskoga Carstva. Po njemu se nazivao Konstantinopol (grčki Κωνσταντıνούπολıς, Kōnstantinoúpolis), a u Slavena Carigrad. Tzv. Drugi Rim ili Novi Rim trebao je naslijediti staru rimsku prijestolnicu na Tiberu. Dobio je senat, državne ustanove i sve povlastice kakve je uživalo stanovništvo Rima. Smješten na granici dvaju kontinenata, imao je izvanredan strateški položaj i postao jedno od najvećih svjetskih trgovačkih i prometnih središta. U Bizantskome Carstvu bio je upravno, kulturno i crkveno središte. Brzo je nadmašio stari Rim ne samo po političkom značenju nego i po broju stanovnika. Do VI. st. taj je broj porastao na više od pola milijuna. Konstantin I. Veliki i drugi carevi ukrašavali su Istanbul spomenicima, raskošnim zgradama i mnogobrojnim crkvama. Tako je Justinijan I., nakon požara iz doba ustanka Nika (532), podignuo mnoge zgrade, među kojima se ističe velika crkva sv. Sofije. Ta čuvena crkva, carski dvor i hipodrom bile su najznamenitije zgrade srednjovjekovnoga grada. Premda je prošao mnoge teške krize, Istanbul je pobjednički izdržao opsade Avara, Slavena i Perzijanaca (626), Arapa (674–678. i 717–718), Bugara (813., 913. i 924), Rusa (860., 907. i 941), Pečenega i Seldžuka (1090–91). Tek 1204. podlegao je križarima i Mlečanima te postao prijestolnicom Latinskoga Carstva. Restauracija bizantske vlasti (1261) nije mu vratila nekadašnji sjaj ni političko značenje. Nakon dugoga slabljenja Bizantskoga Carstva pao je 29. V. 1453. pod vlast Osmanlija i bio prijestolnica Osmanskoga Carstva do 1923; naziv Konstantinopol (turski Konstantiniyye) rabio se u službenoj upotrebi do 1930.
