konsonanca (tal. consonanza ili njem. Konsonaz < kasnolat. consonantia: suglasje).
1. U glazbenoj teoriji, naziv za estetičke i glazbeno-psihološke reakcije koje izazivaju određena suzvučja, tj. intervali ili akordi. Konsonanca je suzvuk ili uopće svaka istodobna kombinacija tonova unutar glazbenog djela koja kod slušatelja izaziva dojam sklada i ugode. Matematičko-akustički dva su tona to više konsonantna što je manji omjer njihovih frekvencija. U povijesnoj perspektivi kriteriji poimanja ugodnoga bili su podložni promjenama, pa su time nastale karakteristične navike i načela oblikovanja i spajanja konsonantnih i disonantnih akorada.
2. U prozodiji, ponavljanje završnih suglasnika dvaju ili više susljednih slogova ili riječi. Obično se rabi unutar stiha za postizanje dojmljivih zvučnih efekata. Upotrijebljena na kraju stiha, konsonanca, poput rime, organizira jedinstvo strofe ili pjesme.
