komandos (engl. commando, množina commandos, od afrikaans kommando), vojnik osposobljen za posebne napadačke operacije, osobito one u neprijateljskoj pozadini. Obuka komandosa psihofizički je zahtjevna, uključuje borbene sadržaje i razne vještine (padobranske, ronilačke, alpinističke i dr.). U ratnim uvjetima komandosi se koriste za napade na strateški iznimno značajne ciljeve (važni industrijski pogoni, prometna infrastruktura, energetska postrojenja, vojni objekti i zapovjedni stožeri, lokacije državnoga vodstva i dr.), za terenska izviđanja te drugi obavještajni rad, angažiraju se u protuterorističkim operacijama i sl. Po uzoru na komandose slične postrojbe posebne namjene osnivaju i policije mnogih zemalja (uglavnom za protuterorističko i drugo borbeno djelovanje), a pojedine države stvaraju ih i u sklopu obavještajnoga sustava. Slični napadački odredi nastaju i unutar raznih oslobodilačkih i revolucionarnih pokreta te drugih borbenih organizacija (za izvođenje brzih prepada, diverzija, atentata i sl.). Naziv »kommando« prvi su put uporabili Buri označavajući svoje gerilske jedinice u Burskom ratu (1899–1902). Organizacijski ustroj komandosa kao dijela oružanih snaga među prvima stvara Njemačka (1939), te ih koristi već u napadu na Poljsku (bili su u oformljeni u tzv. bojni Brandenburg, u sastavu vojne obavještajne službe). U britanskoj vojsci stvorena je (1940) brigada za posebne namjene (Special Service Brigade), bojne koje su se nazivale Commando. Pripadnici SAS-a (Special Air Service) osnovanoga 1941. ostali su najpoznatija sastavnica britanskih komandosa (uz padobransku i mornaričku). Slične postrojbe nastaju (1942) i u vojsci SAD-a (US Army Rangers – tzv. rendžeri). Sovjetske snage za posebne namjene djelovale su tijekom Drugoga svjetskoga rata pod vojno-obavještajnim zapovjedništvom, a reorganizirane su 1950-ih. Nakon Drugoga svjetskoga rata jedinice komandosa stvarane su pod različitim nazivima u oružanim snagama mnogobrojnih zemalja (najčešće kao formacije za posebne ili specijalne namjene), te su obično snaga za brzo djelovanje. Koristile su ih europske kolonijalne sile (posebno Velika Britanija i Francuska) i SAD u suzbijanju oslobodilačkih pokreta, te u vojnim intervencijama širom svijeta; koristio ih je i Sovjetski Savez u svojim intervencijama u istočnoj Europi i Afganistanu. U SAD-u su poznatije formacije komandosa Zelene beretke, osnovane 1952. kao posebne snage kopnene vojske (US Army Special Forces), Mornarički tuljani ili SEAL timovi, osnovani 1962 (US Navyʼs Sea, Air, and Land Teams), potom DELTA jedinice, osnovane 1977 (1st Special Forces Operational Detachment-Delta) i dr. Radi planiranja i izvođenja posebnih vojnih operacija na globalnoj razini (u sklopu svih vojnih rodova), SAD je 1987. osnovao Zapovjedništvo za specijalne operacije (US Special Operations Command). Početkom 2000-ih američka Središnja obavještajna služba (CIA) također uspostavlja vlastite borbene timove za tajne operacije (koristi ih u Iraku, Afganistanu i dr.). U Sovjetskom Savezu početkom 1950-ih stvaraju se jedinice za posebne namjene (Specnaz), u sastavu vojno-obavještajne službe; u Rusiji su početkom 2000-ih reorganizirane, priključene drugim formacijama oružanih snaga, a dijelom ostaju u vojno-obavještajnome sastavu (koriste se u Čečeniji, na Krimu, u Siriji i dr.). Osim britanskih, američkih i ruskih, veliko borbeno iskustvo imaju i izraelski, francuski, turski te komandosi nekih drugih zemalja. U hrvatskim oružanim snagama 2000–14. bila je aktivna Bojna za specijalna djelovanja, koja je početkom 2015. preustrojena u Zapovjedništvo specijalnih snaga (podređeno Glavnomu stožeru), koje upravlja dvjema Grupama specijalnih snaga (kopnenom i pomorskom), te Komando satnijom i Satnijom za obuku (sjedište zapovjedništva je u Delnicama).
