koherencija (lat. cohaerentia: sveza, povezanost).
1. U filozofiji, povezanost nečega što pripada zajedno, logička i osjećajna dosljednost između dvaju istodobnih procesa i uzajamna ovisnost mišljenja i djelovanja. Načelo je koherencije: sve što postoji povezano je i može se pouzdano upoznati bez njegovih temelja kroz uzajamne veze. U teoriji koherencije istinitost je nekog suda u tome da je on član prikladno definirana korpusa drugih sudova. Koherencija se oslanja na: a) vjerovanje koje je provjereno u pogledu istinitosti u svjetlu drugih vjerovanja, uključujući i perceptualna vjerovanja; b) vjerovanje iz kojega ne možemo iskoračiti preko našega vlastitog sustava vjerovanja kako bismo vidjeli koliko dobro to vjerovanje funkcionira u korespondentnosti sa svijetom. Za teoretičara čiste koherentnosti iskustvo je relevantno samo kao izvor perceptualnih vjerovanja koja zauzimaju svoje mjesto kao dio koherentnog ili nekoherentnoga skupa. Logički pozitivisti potpuno napuštaju pojam epistemološkoga temelja u odnosu na »koherentne teorije« istine.
2. U fizici, koherentnost, međusobna usklađenost dvaju ili više procesa. Koherentni valovi su mehanički ili elektromagnetski valovi jednakih frekvencija, polarizacija i stalnog odnosa faza. Koherentno raspršenje je međudjelovanje fotona i atoma u kojem atom apsorbira i emitira foton jednake energije, tj. raspršenje svjetlosti i drugih elektromagnetskih valova bez promjene frekvencije. Nekoherentno raspršenje je međudjelovanje fotona i atoma u kojem atom nakon apsorpcije fotona emitira foton različite energije, tj. raspršenje svjetlosti i drugih elektromagnetskih valova uz promjenu frekvencije, npr. Comptonov efekt i fotoelektrični efekt.
