Kissinger [ki'sinəɹ], Henry Alfred, američki politolog i diplomat (Fürth, Njemačka, 27. V. 1923 – Kent, Connecticut, 29. XI. 2023). Kao Židov, s obitelji je 1938. emigrirao iz Njemačke te došao u SAD. Od 1943. služio u američkoj vojsci (iste je godine dobio državljanstvo), od 1944. u Europi u vojno-obavještajnoj službi, pa u američkoj vojnoj upravi u Njemačkoj (1945–46). Na Harvardovu sveučilištu je 1951. diplomirao te 1954. doktorirao tezom o Metternichovoj i Castlereaghovoj diplomaciji i europskom sustavu ravnoteže sila i kolektivne sigurnosti 1812–22 (kao knjiga objavljena 1957. pod naslovom Obnovljeni svijet: Metternich, Castlereagh i problemi mira 1812–22 – A World Restored: Metternich, Castlereagh and the Problems of Peace 1812–1822). Na tom je sveučilištu predavao međunarodne odnose od 1954., od 1962. kao redoviti profesor, stekavši ugled vodećega stručnjaka na području nacionalne sigurnosti i strateške politike SAD-a i objavivši više studija npr. Nuklearno oružje i vanjska politika (Nuclear Weapons and Foreign Policy, 1957) u kojoj je kritizirao doktrinu masovne odmazde, Nužnost izbora: izgledi američke vanjske politike (The Necessity for Choice: Prospects of American Foreign Policy, 1961), Nemirno partnertstvo (The Troubled Partnership: A Reappraisal of the Atlantic Alliance, 1965) te je tijekom 1960-ih povremeno savjetovao američku vladu i istaknute političare. Povezavši se s R. M. Nixonom, postao je nakon Nixonovog stupanja na dužnost predsjednika SAD-a u siječnju 1969. savjetnik predsjednika za nacionalnu sigurnost, a u rujnu 1973. i državni tajnik (ministar vanjskih poslova). Na obje se dužnost (jedina osoba koja je ih je obnašala istodobno) zadržao i nakon Nixonove ostavke u kolovozu 1974., u administraciji G. R. Forda, do kraja 1975. kada je napustio položaj savjetnika (te mu se utjecaj donekle smanjio), dok je državni tajnik ostao do isteka Fordova mandata u siječnju 1977. U tom je razdoblju u praksi provodio tzv. realpolitiku, zasnovanu na geopolitičkoj pragmatici (i zanemarivanju moralnih i ideoloških postulata) s ciljem međunarodne stabilnosti zasnovane na globalnoj ravnoteži snaga, koju je ranije teorijski zagovarao. Kao Nixonov izaslanik započeo je 1971. s realizacijom njegove ideje o poboljšanju odnosa SAD-a i NR Kine te je ujedno imao jednu od vodećih uloga u istodobnoj politici detanta između SAD-a i SSSR-a, definiravši paralelno vođenje američkih odnosa s te dvije vodeće komunističke sile triangularnom (trokutastom) diplomacijom. Bio je također jedan od glavnih pregovarača zaraćenih strana u vijetnamskome ratu 1969–73., prihvativši nužnost američkog povlačenja, za to djelovanje podijelivši Nobelovu nagradu za mir 1973. sa sjevernovijetnamskim diplomatom Le Duc Thoom (koji je nagradu odbio), poduzimao je i niz diplomatskih inicijativa za rješenje sukoba na Bliskom istoku 1973. i 1974., ponajprije u posredovanjima između Izraela te Egipta, Sirije i Saudijske Arabije (tzv. shuttle-diplomacija), a kontroverzije su izazivale njegove potpore diktatorskim režimima, saveznicima SAD-a (npr. Pakistanu u ratu protiv Bangladeša 1971., državnom udaru A. Pinocheta u Čileu 1973., argentinskoj vojnoj hunti 1976). Pošto je 1977. napustio vladu osnovao je savjetničku agenciju Kissinger Associates, koja je pružala usluge iz područja međunarodnih odnosa i stranih ulaganja. Do smrti je zadržao status jednog od najvećih stručnjaka za međunarodne odnose (i neformalnog savjetnika mnogih političara) objavivši niz knjiga, memoare Godine u Bijeloj kući (White House Years, 1979), Godine preokreta (Years of Upheaval, 1982), Godine obnove (Years of Renewal, 1999) te studije o povijesti diplomacije i međunarodnih odnosa, o perspektivama međunarodnog poretka, te o vanjskopolitičkim praksama istaknutih državnika: Diplomacija (Diplomacy, 1994), Treba li Amerika vanjsku politiku? (Does America Need a Foreign Policy?, 2001), O Kini (On China, 2011), Svjetski poredak (World Order, 2014), Vodstvo: šest studija svjetske strategije (Leadership: Six Studies in World Strategy, 2022).
