kirurgija (lat. chirurgia < grč. χεıρουργία: ručna obradba; vidarsko umijeće), grana medicinske znanosti i umijeća koja se bavi proučavanjem i liječenjem bolesti i ozljeda primjenom operacijskih (kirurških) zahvata. Povezana je s mnogim drugim medicinskim granama i metodama liječenja. Kirurško liječenje ne obuhvaća samo krvave zahvate (operacije), nego i nekrvave (namještanje iščašenja i prijeloma, postavljanje zavoja i dr.).
Kirurška je djelatnost stara vjerojatno koliko i ljudski rod; ima joj tragova već u kameno doba. U VI. st. pr. Kr. Indijci su izvodili niz operacija mokraćnih kamenaca i očne mrene. U antičkoj Grčkoj mnogi su se liječnici bavili kirurgijom i uvodili nove zahvate (npr. Hipokrat svojim namještanjem iščašenih udova), a rimski medicinski pisac Celzo opisao je velik broj operacija i tehniku njihova izvođenja. U srednjem vijeku kirurgija je nazadovala, pa su se njome bavili brijači i ranarnici; liječnici su kirurški rad smatrali nedostojnim, a i Crkva je tada branila prolijevanje krvi; ni Arapi nisu unaprijedili kirurgiju, jer im je vjera branila uporabu noža (mjesto nožem, služili su se užarenim željezom). Tek u XVI. st., zaslugom francuskog kirurga A. Paréa, kirurgija je postala ravnopravnom medicinskom strukom. Otkriće mogućnosti suzbijanja infekcije i gnojenja u ranama (→ antibiotici; antisepsa), otkriće anestetičkih sredstava koja omogućuju bezbolno izvođenje operacija (→ anestetici) te napredak tehnničkih znanosti i elektronike, koji je omogućio izradbu najsloženijih operacijskih instrumenata, omogućili su napredak i razvoj kirurgije i znatno smanjenje smrtnosti operiranih bolesnika (zahvaljujući i suvremenim postupcima anestezije i reanimacije).
Potkraj XIX. i na poč. XX. st. pojedina su se područja kirurške djelatnosti počela odvajati od »opće kirurgije«, pa se kao zasebne specijalnosti dalje razvijaju ginekologija, oftalmologija, otorinolaringologija, ortopedija, stomatologija, urologija i neurokirurgija. Još neka uža područja kirurgije postala su u novije doba posebne specijalnosti ili podspecijalnosti. Tako se abdominalna kirurgija usredotočila na liječenje bolesti organa trbušne šupljine, osobito probavnoga sustava. Angiokirurgija se bavi kirurškim liječenjem bolesti krvnih (arterija, vena, kapilara) i limfnih žila; napredovala je osobito uvođenjem mikroskopa za zahvate na sitnim krvnim žilama te mogućnošću nadomještanja većih defekata ili pak zaobilaženja bolesnog odsječka neke žile cijevima od dakrona, teflona i drugih materijala.
Dječja kirurgija bavi se liječenjem bolesti u dječjoj dobi i nije samo »kirurgija odrasle dobi u malome« već obuhvaća i neke specifičnosti kakvih u odraslih osoba nema, npr. kirurgija novorođenčadi (neonatalna kirurgija) i kirurgija još nerođene djece (antenatalna kirurgija). Kirurškim liječenjem srčanih bolesti i mana bavi se kardiokirurgija, a bolestima i manama čeljusti i lica maksilofacijalna kirurgija. Mikrokirurgija se, uz pomoć operacijskoga mikroskopa i vrlo finih instrumenata, bavi zahvatima što omogućuju npr. šivanje krvnih žila promjera manjeg od 0,5 mm ili šivanje živčanih vlakanaca, a obogatila je i postupke plastične kirurgije. Posebna je neurokirurška disciplina psihokirurgija, no njezinim se postupcima danas pristupa vrlo kritički. Ratna kirurgija već se zarana izdvojila kao specifična disciplina jer proučava mehanizme nastanka, patologiju i liječenje ratnih ozljeda, a napose organizaciju zbrinjavanja ranjenika. Kirurškim liječenjem bolesti organa prsne šupljine bavi se torakokirurgija, a zbog naglog porasta mirnodopskih ozljeda (osobito u industriji, prometu i športu) oblikovala se još jedna kirurška grana, traumatologija.
