kemijska nomenklatura, skup imena kemijskih elemenata i spojeva te sustav pravila za njihovu tvorbu. S obzirom na golem broj poznatih kemijskih spojeva, kemijska nomenklatura čini najveći dio kemijskog stručnog nazivlja (terminologije). Sustav kemijske nomenklature koji je danas na snazi počeo se oblikovati potkraj XIX. st.
Glavna je zadaća kemijske nomenklature pridružiti svakomu kemijskom spoju nedvosmisleno ime po kojem se on može pouzdano razlikovati od bilo kojega drugog spoja. Pritom jedan spoj može imati i više imena. Sustavno ime spoja sadržava podatke o stehiometrijskom sastavu (tj. o broju i vrstama atoma od kojih se spoj sastoji), a po potrebi mogu mu se dodati i podatci o kemijskoj strukturi (tj. o rasporedu veza među atomima) i o prostornoj (tj. o topološkoj i geometrijskoj) građi spoja (kemijska svojstva ne navode se u sustavnom imenu). Vrlo se često rabe nesustavna, tzv. trivijalna imena, koja su uvriježena i opće poznata, ali ne daju obavijesti o sastavu i građi spoja. Npr., iz trivijalnog imena kloroform ne može se naslutiti formula svestranog otapala (CHCl3), koja izravno slijedi iz sustavnog imena triklormetan. Ipak, uporabljivost sustavne kemijske nomenklature ograničena je veličinom molekula: sadržava li molekula spoja stotinjak ili više atoma, sustavno ime postaje odviše dugačko, pa se mora pribjeći uporabi trivijalnih ili polutrivijalnih imena (npr. deoksiribonukleinska kiselina).
Za što skladniji razvoj sustava kemijske nomenklature brine se Međunarodna unija za čistu i primijenjenu kemiju (engl. akronim IUPAC) – svjetska udruga nacionalnih kemijskih društava, a njegove preporuke, u pravilu bez izmjene, preuzima i Međunarodna organizacija za normizaciju i sl. organizacije.
Temelje hrvatskoj kemijskoj nomenklaturi položili su F. Rački, B. Šulek, G. Janeček i J. Domac. U posljednja dva desetljeća XX. st. hrvatska kemijska nomenklatura znatno je uznapredovala. Pod okriljem dviju kemijskih udruga (Hrvatsko kemijsko društvo i Hrvatsko društvo kemijskih inženjera i tehnologa) prevedene su opsežne (više od 1000 stranica) preporuke IUPAC-a za imenovanje anorganskih (1996) i organskih spojeva (1985., 1988., 2002), koje su uglavnom prihvaćene u nastavi, izdavaštvu i praksi.
