kazivanje, pojam koji su u suvremenu teoriju proze početkom XX. st. uveli ruski formalisti proučavajući tehniku skaza u noveli, ali i američki teoretičari romana kroz opreku kazivanje/prikazivanje (telling/showing), koja se vezuje na antičko suprotstavljanje dijegeze i mimeze. Nositelj je skaza kazivač, lik uveden u novelu. No pokušaj B. M. Ejhenbauma da pretvori usmene značajke njegova kazivanja u žanrovsko obilježje novele izazivao je već kritike umjerenih formalista (V. V. Vinogradov). U duhu aristotelovskog naučavanja o prednosti mimeze nad dijegezom, američki teoretičari (P. Lubbock, Norman Friedman) stavili su kazivanje u službu prikazivanja u romanu. Takvo je shvaćanje kritizirao W. Booth (1961), za kojega se proza gradi na retorici pridobivanja čitatelja za autorski sustav vrijednosti. I novija teorija pripovijedanja (Franz Stanzel, G. Genette) inzistira na posredovanosti pripovjednoga teksta.
