kāvya [ka:'vja] (sanskrt: pjesnički; pjesma, od kāvi: pjesnik-vidjelac, mudrac), klasična indijska pisana književnost; u osnovi, književni stil kojemu je oblik važniji od sadržaja. Jezični se izraz stoga pomno dotjeruje različitim stilskim sredstvima, onima koja su ukrasi smisla (metafora, hiperboličko pretjerivanje, skriveni prigovor, dvosmislenost i drugo) i onima koja su ukrasi riječi (ponavljanje slogova ili nizova slogova, naizmjenično čitanje s desna na lijevo i obrnuto, i drugo), a sve prema razrađenoj poetici (alaṃkāraśāstra: nauk o ukrasima). Začetci su takva stila u budističkoj i jinističkoj (džainističkoj) književnosti, a vrhunac je dosegnuo u dvorskom pjesništvu (pohvale vladara, ljubavne pjesme) u prvim stoljećima naše ere. Najveći su predstavnici kāvye Aśvaghoša, Kālidāsa, Bāṇa, Daṇḍin, Māgha, Bhavabhūti i Bhāravi.
