Katarina II. Velika, ruska carica od 1762 (Stettin, danas Szczecin, 2. V. 1729 – Carsko Selo kraj Sankt Peterburga, 17. XI. 1796). Kći pruskoga generala, kneza Christiana Augusta od Anhalt-Zerbsta. Udala se 1745. za budućega cara Petra III. Fjodoroviča. Kada je njezin muž 1762. umoren u uroti kojoj su na čelu bili Grigorij Aleksandrovič Potemkin i Grigorij Grigorijevič Orlov, garda ju je proglasila caricom. Vodeći imperijalističku politiku prema Poljskoj, već 1764., u sporazumu s Prusijom, postavila je na poljsko prijestolje svojega miljenika Stanislava Poniatowskoga. Osam godina poslije, u savezu s Austrijom i Pruskom, provela je prvu diobu Poljske, 1793. drugu, a 1795., slomivši poljski ustanak pod T. A. Kościuszkom, i treću diobu; Rusija je tim diobama stekla približno dvije trećine cijeloga teritorija nekadašnje poljske države. Protiv Osmanskoga Carstva vodila je dva rata: 1768–74 (pomorska pobjeda kod Çeşme 1770) i 1787–92. Tim je ratovima Rusija dobila crnomorsku obalu od Dnjepra do Dnjestra (osnutak luke Odese 1793) i stekla slobodu trgovanja u osmanskim vodama. Godine 1783. stekla je i područja oko Azovskoga mora s Krimom i Kerčkim vratima, gdje je G. A. Potemkin proveo kolonizaciju. Katarina je nastojala modernizirati upravu, ali je dopustila da se pojačaju društvene suprotnosti. Nakon sloma seljačkog ustanka pod vodstvom donskoga kozaka J. I. Pugačova (1773–75), položaj seljaštva još se više pogoršao, a privilegiji povlaštenih učvršćivali su se i legalizirali (1785. privilegiji dvorskomu plemstvu i gradovima). Ruska je diplomacija za Katarinine vladavine radila na izgradnji normi međunarodnoga prava (1780. deklaracija o naoružanoj neutralnosti na moru, a 1783. konvencija s Osmanskim Carstvom o načelima konzularne službe). Širenjem državnoga teritorija i aktivnom vanjskom politikom podigla je Rusiju na status europske velesile. – Zadojena prosvjetiteljskim idejama, Katarina je stekla veliku popularnost (»majka domovine«), dajući Rusima prednost u odnosu prema strancima. Održavala je veze s francuskim prosvjetiteljima (Voltaire, Diderot). Život te »Semiramide Sjevera«, u kojem su važno mjesto imali mnogobrojni ljubavnici, obrađen je u nizu književnih djela (J. Conrad, G. B. Shaw, M. Dauthendey i dr.).