Kaštelan, Jure, hrvatski književnik i prevoditelj (Zakučac kraj Omiša, 18. XII. 1919 – Zagreb, 24. II. 1990). Diplomirao je 1949. jugoslavistiku s francuskim i ruskim na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1956. doktorirao radom o lirici Antuna Gustava Matoša te od 1950. do umirovljenja 1980. bio profesor teorije književnosti. Od 1942. sudjelovao u partizanskom pokretu. Od 1979. redoviti član JAZU-a, gdje je od 1985. do smrti bio voditelj Zavoda za književnost i teatrologiju.
Prvom zbirkom pjesama Crveni konj (1940), čiju je nakladu uništila cenzura, iskazao je politički angažman i zacrtao većinu preokupacija i značajki svojega pjesništva. To je lirika grada u ozračju predratnoga vremena i sa slutnjom rata. Baštineći stih hrvatske usmene književnosti i dotadašnjega pjesništva, a s osloncem o aktualne poetike Federica Garcíje Lorce i Paula Éluarda, stvorio je pjesme moderne, nadrealističke strukture s neobičnom metaforikom i neočekivanim značenjima, često povezanima s mitološkim i magijskim simbolima, a isprepletanjem različitih tipova govora ritmički je dinamizirao stih. U zbirci Pijetao na krovu (1950), u koju je, prerađen, uvršten dio prve zbirke kao samostalan ciklus, evocirao je ratno iskustvo te je među prvima u poraću unio apstraktna ontološka pitanja u pjesništvo. U njoj se nalazi i poema Tifusari, s fabularnom kompozicijskom okosnicom hodanja umirućega partizana, oboljeloga od tifusa, u koloni po snijegu, a sastavnice njegova somnambulnoga monologa bitne su egzistencijalne odrednice: užas postojanja, smrt, sloboda i duhovni život. Podudarno s promjenama sadržaja tifusarove svijesti izmjenjuju se različite vrste iskaza s različitim ritmovima i različitom slikovnošću. Biti ili ne (1955) i Malo kamena i puno snova (1957) zbirke su konzistentne stvaralačke zrelosti u kojima je spoj stvarnosti, metafizike i sna pjesnički ostvaren isprepletanjem nekoliko stilova. Nakon dvadeset godina, tijekom kojih je kao knjige tiskao samo angažirane poeme Skopje u tvojim očima (1964) i Otvorena pjesma (1976), objavio je zbirku Divlje oko (1978), vrhunac svojeg opusa, koju zasniva na pjevanju o vječnim suprotnostima svjetlosti i tmine, poniranju u mediteranski i zavičajni arhetipski supstrat te unosi mitsku i mitološku transcendenciju, koju potom dodatno osnažuje poniranjem u antičko i arhaično u kasnim pjesmama (pjesničke mape Zavjet za Epetion, 1984., i Sve plavo, nebeski plavo, 1989), dosegnuvši oblik »klasične modernosti«. Kaštelanovo je pjesništvo od početka usmjereno ostvarivanju sklada sadržaja i izraza, objedinjujući u sebi ukupnost pjesničkih postupaka moderne hrvatske poezije te dosežući njezine sâme vrhunce.
U proznu zbirku Čudo i smrt (1961) unio je obilježja antiproze, s prevladavajućim postupcima oneobičavanja običnoga, a u poetski intonirane dramske tekstove Pijesak i pjena (1958) i Prazor (1972., izvođena kao Prizor s pticom) obilježja antidrame. Objavio je i studiju Približavanje: prolegomena za liriku Antuna Branka Šimića (1970), više radova o hrvatskim pjesnicima, pisao predgovore monografijama i katalozima hrvatskih likovnih umjetnika (Ante Kaštelančić, Joko Knežević, Oton Gliha, Edo Murtić, Vanja Radauš) i kazališne osvrte, a uredio je više izdanja hrvatskih pjesnika (suurednik Sabranih djela Ivana Gorana Kovačića 1983., o kojemu je napisao i scenarij za dokumentarni film Cvijet i oganj u režiji Ive Tomulića, 1956). Prevodio je s češkoga, francuskoga, makedonskoga, ruskoga, španjolskoga (F. García Lorca, Pablo Neruda) i talijanskog jezika; jedan je od prevoditelja i s Bonaventurom Dudom urednik suvremenoga hrvatskog prijevoda Biblije (tzv. zagrebačka Biblija, 1968). Djela su mu tiskana 1999–2004. u četiri knjige.
Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1984) i Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (1986).
