karizma (kasnolat. charisma < grč. χάρισμα: dar milosti).
1. U religijama, nadnaravni dar koji nekoj osobi daje Bog ili božanstvo za dobrobit i korist zajednice. U naravnim i pučkim religijama božanstvo udjeljuje poglavici ili kralju tajnu moć (→ mana), kako bi zadovoljili potrebe svojega plemena ili naroda; ako to ne uspiju, njihova karizma prestaje. U Starom zavjetu karizme su imali veliki suci, kraljevi i proroci. U Novom zavjetu karizma razumijeva milosne darove i darove Duha Svetoga za služenje zajednici. U crkvenoj povijesti svih vjeroispovijesti djelovale su karizmatske osobe (Antun Pustinjak, Franjo Asiški, Martin Luther). – U XX. st. nastao je unutar protestantizma karizmatski pokret koji zagovara važnost duhovnih darova poznatih u prvoj Crkvi (dar jezika, proricanja, ozdravljanja bolesnika); uskoro se proširio među svim protestanskim crkvama, od 1966. i u Katoličkoj crkvi.
2. U sociologiji, iznimna svojstva ili sposobnosti koje sljedbenici priznaju vođi, na temelju kojih on ostvaruje političku nadmoć u društvu. Pojam je najtemeljitije razradio Max Weber, koji iznosi široku paletu karizmatskih vjerovanja i praksi, od vođa najranijih lovačkih hordi preko vjerskih vođa do umjetnika, sudaca, kraljeva, političara i vojskovođa. Karizma je zaštitni znak posebnoga tipa vlasti, posve suprotnoga birokratskoj vlasti. Obično nastaje u doba teških društvenih kriza i poljuljanih starih vjerovanja i običaja, pa se masovna očekivanja i nade usmjeruju na osobe kojima se pripisuje ne samo osobita sposobnost nego i misija i osjećaj dužnosti očišćen od svakodnevnih interesa. Takva je vlast osobna, neuređena propisima i ne zahtijeva posebnu naobrazbu sljedbenika ili službenika. Bitna je ideja vodilja, nositelj koje je vođa, od kojega se također očekuje dokazivanje nadnaravnih sposobnosti. Zbog toga je karizmatska vlast labilna, podložna emocionalnim raspoloženjima, pa je u tako emfatičkom obliku održiva samo za života nositelja karizme. No da bi se osujetilo urušavanje svake takve vlasti, karizma se često preobražava u instituciju i službu, crkvene ili svjetovne vlasti, kojoj se također pripisuju karizmatske značajke (»institucionalizirana« ili »rutinizirana karizma«). Time se ostvaruje prijelaz prema stabilnijoj i trajnijoj birokratskoj vlasti, koja stupa na mjesto vjerovanja u čaroban i junački značaj karizmatske osobe i njezina čudesnog svijeta. – Današnja istraživanja karizme naglašavaju njezino trostruko podrijetlo: prvo, u hijerarhijskim društvenim sustavima, gdje se grupe bore za položaj i pritom se, osim manipulacijom novcem i političkim utjecajem, koriste i karizmom odabranih pojedinaca; drugo, u emocionalnim potrebama i osobnostima ljudi koji su skloni utjecaju karizmatskih vođa; i treće, u kulturnim ili simboličkim obrascima kojima se zbilja prikazuje u crno-bijelim kontrastima, najčešće u retorici vjerskih i političkih vođa i u vezi s temom »neprijatelja« (»negativni simbolizam« s nasuprotnom idejom »spasenja«), a koja se povlači u demokratskim i ekonomski stabilnim društvima, ustupajući mjesto praktičnom i stupnjevitom reprezentiranju političke i društvene stvarnosti.
3. U svakidašnjem govoru, iznimne osobine kojima neka osoba plijeni pozornost drugih ljudi ili na njih utječe.
