kanalizacija (njem. Kanalisation < franc. canalisation), mreža podzemnih i nadzemnih cijevnih vodova i tehničkih uređaja za skupljanje i odvođenje otpadnih voda iz stambenih i javnih zgrada (sanitarna kanalizacija) i iz industrijskih pogona (industrijska kanalizacija) te za odvođenje oborinskih voda s krovova, prometnih i drugih površina (oborinska kanalizacija). Kanalizacija se sastoji od unutarnjih uređaja u zgradama i industrijskim pogonima (sanitarni uređaji, naprave za hvatanje i taloženje pijeska, masti i ulja, naprave za razrjeđivanje i neutraliziranje agresivnih tvari, odvodne cijevi do sabirnoga cijevnog voda), vanjske kanalizacijske mreže, crpnih stanica s tlačnim cijevnim vodovima, objekata za pročišćavanje i za ispuštanje otpadnih voda. Na područjima bez izgrađene javne vanjske kanalizacijske mreže otpadne vode iz stambenih zgrada zadržavaju se u septičkoj jami.
Vanjska kanalizacijska mreža najčešće se polaže podzemno (zatvoreni kanali), a samo se iznimno njezini dijelovi izvan naseljenih mjesta grade kao otvoreni kanali. Sastavljena je od cijevi izrađenih od betona, armiranoga betona, kamenštine, čelika, lijevanoga željeza, plastike i dr. Brzina kojom otječu otpadne vode mora osigurati odnošenje mulja i krutih nečistoća, a postiže se određenim nagibom cijevi (minimalna dopuštena brzina toka za sanitarnu kanalizaciju iznosi oko 0,65 m/s, a za oborinsku oko 0,80 m/s). Osim o njihovu nagibu, dubina na koju se cijevi polažu, ovisi i o dubini najniže točke koja se odvodnjava i o dubini smrzavanja tla. Kanalizacijska mreža treba također biti postavljena tako da se, npr. u ušćima dvaju kanala, brzina toka ne mijenja prenaglo, kako bi se spriječio hidraulični ili vodni udar koji bi mogao oštetiti cijev.
Vanjsku kanalizacijsku mrežu, osim cijevi, čini i niz uređaja, kao što su ulazna (revizijska) okna za pregled, čišćenje i održavanje kanala, okna za prekidanje pada, okna za skupljanje oborinskih voda i za ubacivanje snijega, rasteretne komore s preljevima i dr. Iz kanalizacijske mreže potrebno je povremeno ukloniti naslage čvrstih otpadaka, mulja, pijeska i lišća, uz mjere opreza zbog kanalskih plinova (metan, sumporovodik, amonijak) nastalih gnjilenjem organskih tvari, a opasnih za zdravlje i život. Za tu svrhu ponekad mogu poslužiti i posebni uređaji koji se spuštaju kroz revizijska okna.
Kada se kanalizacijska mreža ne može izvesti tako da otpadne vode otječu same, na nju se priključuju crpne stanice koje crpu otpadnu vodu na višu razinu ili je tlače kroz cijevi. Kapacitet crpnih stanica treba biti dostatan i za najveće količine otpadne vode, pa se u njih obično ugrađuje više crpki, od kojih jedna služi za redoviti pogon, a ostale se uključuju prema potrebi. Kako bi se izbjegao prekid rada zbog kvara na pogonskom stroju ili zbog nestanka energije, crpke imaju dva različita, uzajamno neovisna pogona (npr. elektromotor i motor s unutarnjim izgaranjem), pa se, ako jedan od njih zakaže, automatski uključuje drugi.
Budući da otpadne vode često sadržavaju agresivne, škodljive pa i otrovne sastojke, postoji opasnost da se njima zagade podzemne i površinske vode. Kako bi se udio štetnih tvari sveo na neškodljivu mjeru, otpadne se vode trebaju katkad pročistiti (kondicionirati) prije no što se iz kanalizacije ispuste u prirodne tokove površinskih ili podzemnih voda, u jezera ili u more, ili na zemljište. Za pročišćivanje se primjenjuju mehanički, fizikalno-kemijski i biološki postupci. Mehaničkim postupcima uklanjaju se netopljive, a djelomično i koloidne čestice. Krupni se materijal zadržava na rešetkama ili se usitnjava, dok se pijesak taloži na pjeskolovkama, a ostale sitnije čestice u taložnicama. Fizikalno-kemijskim postupcima, npr. zgrušavanjem, pahuljičenjem (flokulacijom), cijeđenjem (filtracijom), centrifugiranjem, kemijskim taloženjem, neutralizacijom i dr., uklanjaju se netopljive i koloidne čestice te otopljene tvari. Ti se postupci često izvode dodavanjem kemikalija ili primjenom elektrolitičkih postupaka, a osobito se primjenjuju pri pročišćavanju industrijskih otpadnih voda specifična sastava. Biološkim postupcima, djelovanjem mikroorganizama, razgrađuje se najveći dio organske tvari raspršene i otopljene u otpadnoj vodi. Mulj koji preostane nakon kondicioniranja najčešće se dodatno obrađuje kako bi se, ovisno o sastavu, mogao korisno upotrijebiti kao gorivo, sekundarna sirovina ili gnojivo, ili pak zbrinuti bez štetna utjecaja na okoliš. (→ otpadne vode)
