kamin (njemački Kamin, talijanski camino < latinskoga caminus < grčkoga ϰάμıνος: peć, srodno s ϰαμάρα: svod).
1. Otvoreno sobno ognjište koje prostoriju grije vatrom, djelomično smješteno u niši u zidu i izravno spojeno s dimnjakom. Podrijetlo vuče od drevnog otvorenog ognjišta u središtu prostorije; od XII. st. smješta se uza zid ili u kut prostorije. Čest je u dvoranama srednjovjekovnih burgova, a od XIV. st. i u kućama imućnijih građana. Izbočeni dio (konzole, arhitrav, natkrov, zid nad kaminom) umjetnički je oblikovan, ovisno o stilskome razdoblju. Najraskošnije dekorirani primjerci sa skulpturama, reljefima i heraldičkim motivima izvedenima u kamenu, mramoru, štuku, inkrustacijama u kovinama, intarzijama i rezbarijama u skupocjenim vrstama drva potječu iz doba renesanse i baroka.
2. U jadranskim seoskim kućama otvoreno ognjište (komin), smješteno uz začelni zid kuhinje. Moglo je biti posve jednostavno, napravljeno od nabijene zemlje i uzdignuto samo 20-ak cm od tla, ali i nešto povišenije, s ložišnom pločom od opeka u drvenu okviru, položenom na 50-ak cm visoke drvene noge. Bilo je i ognjišta visokih do 80-ak cm, s udubljenjem u prednjoj plohi za odlaganje pepela i ogrjevnoga drva. Ognjište je bilo opskrbljeno polupiramidalnim natkrovljem (napa) kojim se dim s ložišta usmjeravao prema dimnjaku te visećim lancem (komoštre) za prihvat lonaca.
