Kamerun (Cameroun, Cameroon; Republika Kamerun/francuski République du Cameroun, engleski Republic of Cameroon), država u ekvatorskoj Africi na obali Gvinejskoga zaljeva (Atlantski ocean), između Nigerije na zapadu i sjeverozapadu (duljina granice 1690 km), Čada na sjeveroistoku (1094 km), Srednjoafričke Republike na istoku (797 km), Republike Kongo na jugoistoku (523 km) te Ekvatorske Gvineje (189 km) i Gabona (298 km) na jugu; obuhvaća 475 650 km².
Prirodna obilježja
Obalni je dio Kameruna uz Gvinejski zaljev pretežno močvarna ravnica; duljina obale 420 km. Središnji dio zemlje visoki je ravnjak koji se prema jugu spušta u zavalu Konga, a na sjeveru prelazi u zavalu jezera Čad. U središnjem dijelu Kameruna nalazi se ravnjak Adamaoua, a jugozapadno od njega iz obalne nizine uzdiže se vulkansko gorje Kamerun (Mt. Cameroun, najviši vrh zemlje; 4095 m). Klima je ekvatorska s obiljem oborina u primorju (oko 4000 mm) i na jugozapadnim padinama Kamerunskoga gorja (do 10 000 mm); prema sjeveru zemlje količina se oborina smanjuje (850 mm do 2500 mm), područje zavale Čada ima stepsku, a visoki ravnjak savansku klimu. Srednja zimska (siječanj) temperatura od 20,8 do 26,6 °C, srednja ljetna (srpanj) od 23,5 do 33,3 °C.
Riječna je mreža dobro razvijena; rijeke Sanaga (525 km) i Nyong odvodnjavaju zapadni i središnji dio Kameruna izravno u Gvinejski zaljev, Benue (Bénoué, 1083 km) ulijeva se u Niger, a Logone (900 km) na sjeveru zemlje otječe prema endoreičnom području Čadskoga jezera, kojega manji dio pripada Kamerunu. Oko Čadskoga jezera razvijena je suha stepa, na visokom ravnjaku savana, a u primorju i južnim dijelovima zemlje tropska kišna šuma.
Stanovništvo
Prema popisu stanovništva iz 2005. u Kamerunu živi 17 463 836 st., a prema procjeni za 2013. godinu 21 143 237 st. ili 44,4 st./km². Najveću koncentraciju stanovništva imaju veliki gradovi, zapadni dio zemlje (pokrajina Ouest; 132,0 st./km²) i područje gorja Mandara na sjeveru, dok je šumovita unutrašnjost uz riječne tokove rijetko naseljena (pokrajina Est; 7,0 st./km²). Stanovnici Kameruna jezično su i kulturološki vrlo raznoliki, ima više od 200 naroda. Najbrojniji su pripadnici naroda Fang (20,0%) na jugu države, Bamileke i Bamum (18,5%) te Tikar (7,4%) u središnjem dijelu, Duala, Luanda i Basa (14,7%) na jugu, Fulbe (9,6%) na sjeveru i u gradovima, ostali su Mandara (5,7%), Maka (4,9%), Chamba (2,4%), Mbum (1,3%), Hausa (1,2%) te Francuzi (0,2%); najstariji su stanovnici Pigmejci koji u malim skupinama žive u prašumama na jugoistoku zemlje. Po vjeri su katolici (38,4%, 2005), protestanti (26,3%), muslimani suniti (20,9%), animisti (5,6%) i dr. Porast stanovništva iznosi 2,2% (2005–10) i odgovara prirodnomu priraštaju stanovništva (21,8‰ ili 2,18%, 2011). Natalitet je za svjetske prilike vrlo visok (35,7‰, 2011; svjetski prosjek 19,2‰), a mortalitet razmjerno visok (13,9‰, 2011; svjetski prosjek 8,2‰); smrtnost dojenčadi 79,2‰ (2011). Stanovništvo je vrlo mlado: u dobi je do 14 godina 43,0% st., u dobi od 15 do 64 godine 53,5% st., a u dobi od 65 i više godina 3,5% st. (2013). Očekivano trajanje života za muškarce iznosi 50,6 godina, a za žene 52,6 godina (2011). U poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu zaposleno je 53,3% aktivnih stanovnika, u industriji, građevinarstvu i rudarstvu 12,6%, u uslužnim djelatnostima 34,1% (2010). Najstarije je sveučilište u Yaoundéu (osnovano 1962); službeni su jezici francuski i engleski, bantuski se jezici govore na jugu, a nilosaharski (sudanski) na sjeveru; nepismeno je 28,7% st. (2010). Glavni je grad Yaoundé (1 817 524 st., 2010), a najveći Douala (2 125 000 st., 2010); ostali veći gradovi (2005): Bamenda (269 530 st.), Bafoussam (239 287 st.), Garoua (235 996 st.), Maroua (201 371 st.), Kumba (144 268 st.), Nkongsamba (104 050 st.); u gradovima živi 52,7% st. (2012).
Gospodarstvo
U suradnji s MMF-om i Svjetskom bankom od 1990. u Kamerunu su pokrenute mnogobrojne institucionalne i strukturne reforme, liberalizacija gospodarstva i trgovine te poticanje domaćih i stranih investicija uz privatizaciju državnih kompanija i banaka. God. 2001. ostvaren je BDP u vrijednosti od 27 mlrd. USD (oko 1780 USD po stanovniku). Održan je višegodišnji privredni rast po prosječnoj stopi od približno 4%. U strukturi BDP-a (2001) udjel je poljoprivrede 43%, industrije 20%, a usluga 37%. Stopa je nezaposlenosti oko 27% (2001).
Razvoju gospodarstva pogoduju povoljna klima i bogata nalazišta nafte i ostalih sirovina (boksita, željezne rude, drva). Oko 78% zemljišta pod šumama je, a obradivoga je 14%; znatni su hidroenergetski potencijali. Raširenost AIDS-a na približno 10% stanovništva (početkom 2002) ograničuje razvoj. Prema procjenama Svjetske banke, siromašno je oko 45% stanovništva (s dnevnim prihodom manjim od 1 USD). Poljoprivreda je zasnovana na proizvodnji kave, kakaa, pamuka, kaučuka, banana, žitarica te žive stoke i drva. Glavninu industrijske ponude čine nafta i njezini derivati, proizvodnja hrane, tekstila, konfekcije, obuće i robe široke potrošnje. Oko 97% energije dobiva se iz hidroelektrana; domaćom ponudom podmiruju se energetske potrebe. Vrijednost je izvoza 2,5 mlrd. USD, a uvoza 1,9 mlrd. USD (2001). Kamerun izvozi uglavnom naftu i derivate, drvo, zrno kakaovca, aluminij, kavu i pamuk, dok većinom uvozi strojeve, elektroopremu, motorna vozila i hranu. Prema udjelu u vanjskoj trgovini (2001), glavni su partneri Francuska (30%), Italija (23%), Njemačka (17%) i Velika Britanija (9%). Vanjski je dug 11,5 mlrd. USD (polovicom 2002). Uključen je u Srednjoafričku ekonomsku i monetarnu zajednicu; od 13. XII. 1995. član je Svjetske trgovinske organizacije.
Promet
Prometnu mrežu čini 977 km željezničke pruge (2011) i 49 751 km cesta, od toga samo 5011 km asfaltiranih (2010). Glavne su luke Douala (95% ukupnoga prekomorskog prometa), Limbé i Kribi; u unutrašnjosti, na rijeci Benue, leži Garoua; unutrašnji vodeni putovi dugi su 2090 km. Međunarodne su zračne luke Douala, Yaoundé (Nsimalen) i Garoua.
Novac
Novčana je jedinica CFA franak (CFAF, XAF); 1 franak = 100 centa.
Povijest
Prvi tragovi ljudskoga djelovanja na području današnjega Kameruna potječu iz kamenoga doba (oko 50 000 godina pr. Kr.). Od VIII. do XV. st. postojala je u sjevernom Kamerunu država naroda Sao, na usponu moći u XII. i XIII. st. Nju je u XV. st. uništila država naroda Kotoko. God. 1472. doplovili su do južnoga Kameruna portugalski pomorci pod vodstvom Fernãoa do Póa; po rijeci Wouri, koju su nazvali Rio de Camarões (portugalski: rijeka [račića] kozica), cijela je zemlja dobila ime Kamerun. Kamerunska obala postala je tijekom novoga vijeka važna točka svjetske pomorske trgovine. Od XVI. st. na njoj se nalaze nizozemske, a od XVIII. engleske i francuske misije i faktorije. Glavna roba za Europljane bili su robovi i bjelokost. U sjevernom Kamerunu osnovan je u XVII. st. sultanat Mandara, koji je u XIX. st. uništen invazijom naroda Fulbe iz područja rijeke Senegal. U središnjem Kamerunu nastale su u XVII. st. države Bali i Bamum. Na početku XIX. st. u primorju se oblikovala država Duala (Douala), a Fulbe su stvorili niz državica u sjevernom i središnjem Kamerunu. Englez Dixon Denham 1823. i Nijemac Heinrich Barth 1857. istražili su tijekom svojih ekspedicija unutrašnjost zemlje. God. 1868. započela je njemačka kolonizacija; 1884. Nijemac Gustav Nachtigal stavio je pod njemački protektorat područje Duala, a u nizu pohoda osvojena je i unutrašnjost. Njemačku okupaciju pratili su ustanci domorodaca 1884., 1891–95., 1905., 1911. i 1914. Za razliku od drugih domorodaca, Duale su pokušali svoja prava štititi zakonskim putem (peticije caru ili Reichstagu). Nijemci su proširili svoj kolonijalni posjed u Kamerunu kada im je Francuska, dobivši zauzvrat slobodu akcije u Maroku, ustupila dijelove svojih kolonija u današnjoj Srednjoafričkoj Republici, Gabonu i Kongu (Brazzaville). Za I. svjetskog rata njemačke su kolonijalne postrojbe bile poražene, pa je Kamerun došao pod britansko-francusku upravu. Razdiobom interesnih sfera između Francuske i Velike Britanije 1919. veći dio zemlje dospio je pod vlast Francuske, a manji, zapadni dio zemlje pod vlast Velike Britanije. Obje zemlje dobile su za ta područja mandat Lige naroda 1922. Nakon II. svjetskog rata Kamerun je postao starateljsko područje UN-a (1946), a uprava je povjerena dotadašnjim mandatnim državama. Francuski Kamerun priključen je 1946. Francuskoj uniji (kao udruženi teritorij), a Britanski Kamerun priključen je Nigeriji (sjeverni dio integriran je u nigerijsku Sjevernu oblast, a južni dio autonoman je od 1954). U Francuskom Kamerunu otpor vlastima pružala je Kamerunska narodna unija, koja se zauzimala za neovisnost i ujedinjenje, pa je polovicom 1950-ih došlo do oružanih sukoba. Odlukom UN-a (1955) predviđena je neovisnost Francuskoga Kameruna (1960), a za Britanski Kamerun planiran je plebiscit (1961) o priključenju neovisnomu Kamerunu ili ostanku u sastavu federativne Nigerije. God. 1957. Francuski Kamerun dobio je ograničenu autonomiju (proširena je 1959), a neovisnost je ostvario 1. I. 1960. Nakon izbora u travnju 1960. predsjednikom je postao Ahmadou Ahidjo. Na osnovi plebiscita (11. II. 1961), sjeverni Britanski Kamerun ostao je u Nigeriji, a južni Britanski Kamerun (danas jugozapadni Kamerun) 1. X. 1961. ujedinio se s Kamerunom. Prema ustavu (1961) Kamerun je bio federativna republika (Istočni i Zapadni Kamerun imali su zasebne vlade). Od 1966. Kamerun je imao jednostranački režim; vladajuća je bila Kamerunska nacionalna unija (UNC) pod Ahidjovim vodstvom. S novim ustavom, koji je donesen 20. svibnja, a stupio na snagu 2. lipnja 1972., ukinuta je federacija te stvorena unitarna država. U studenome 1982. Ahidjo je bio prisiljen na ostavku; naslijedio ga je Paul Biya (premijer od 1975), koji je 1983. postao i predsjednikom UNC-a. Pokušaji državnog udara bili su 1983. i 1984; Biya je preuredio vladu i UNC, koji je 1985. preimenovao u Demokratsko okupljanje kamerunskoga naroda (RDPC). Nakon demonstracija i štrajkova 1990. Biya je uveo višestranački sustav i pobijedio na izborima 1992 (oporba mu je osporavala pobjedu te organizirala proteste). Biya je ponovno pobijedio na izborima 1997., 2004. i 2011. uz protivljenje oporbenih stranaka. Zbog sporne granice Kamerun se sukobio početkom 1980-ih i tijekom 1990-ih s Nigerijom, a početkom ožujka 2001. sa Srednjoafričkom Republikom. Nigerija je 2006. povukla svoje snage s poluotoka Bakassi, koji je priznat Kamerunu; spor je ponovno obnovljen 2007. Početkom 2000-ih u pojedinim regijama izraženi su separatistički zahtjevi.
Politički sustav
Prema Ustavu od 2. VI. 1972. (s promjenama iz 1996. i 2008), Kamerun je unitarna republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike na čelu je države, bira se na izravnim izborima za mandat od 7 godina, bez ograničenja u broju mandata. Vlada izvršava politiku koju utvrđuje predsjednik republike, a istodobno je za svoj rad odgovorna parlamentu. Predsjednika vlade postavlja predsjednik republike, koji na njegov prijedlog postavlja i ostale članove vlade. Zakonodavnu vlast ima jednodomnoma Nacionalna skupština (Assemblée nationale) sa 180 zastupnika, izravno biranih za mandat od 5 godina. Ustav predviđa uspostavu Senata, koji još nije uspostavljen. Biračko je pravo opće i jednako za sve državljane s navršenih 20 godina života. Vrhovni sud i Visoki sud pravde na čelu su sudbene vlasti. Država je administrativno podijeljena na 10 regija. Nacionalni blagdan: Dan republike, 20. svibnja (1972).
Političke stranke
Demokratsko okupljanje kamerunskoga naroda (Rassemblement démocratique du peuple camerounais – akronim RDPC), osnovano 1966. Do 1991. bila je jedina legalna stranka. RDPC je pobijedio na izborima 1992., a vlada i nakon izbora 2007. Socijaldemokratska fronta (Social Democratic Front – akronim SDF), osnovana 1990. Stranku podupire anglofono stanovništvo na zapadu zemlje. Bojkotirala je izbore 1992., u oporbi je nakon izbora 2007. Članica je Socijalističke internacionale.
