K

K. 1. Petnaesto slovo hrvatske abecede a deseto latinske, za glas /k/, silabičkoga imena ka. U glagoljici i ćirilici slovo za isti glas naziva se kako. Suvremeni se oblik slova, u odnosu na početke abecede – rimsku kapitalu, vrlo malo promijenio. Vrlo je sličan u apeninskim pismima, npr. u mesapskome, a u umbrijskome i picenskome pisalo se okrenuto na lijevu stranu. U najstarijim grčkim natpisima okrenuto je na lijevo, a klasična grčka kappa orijentirana je na desno. U grčko je pismo slovo za glas /k/ bilo preuzeto iz feničkoga kap, gdje je označivalo gotovo isti glas, bezvučni gutural, a ondje se vjerojatno razvilo iz hijeroglifa za otvorenu šaku, koji je u starim semitskim pismima imao oblik strjelice okrenute na dolje. Pod utjecajem etrurskoga pisma, koje nije imalo glas /k/, u starijim se latinskim tekstovima, približno u III. st. pr. Kr., umjesto k počelo upotrebljavati staro slovo za g: . Štoviše, takav je način za bilježenje glasa /k/ ondje i prevladao, i zadržao se u nacionalnim latinskim pismima. U položajima ispred glasa /u/, uz labiovelarnu artikulaciju, piše se za isti fonem slovo ku – q, preuzeto iz semitskih pisama, a slovo k je ostalo rezervirano tek za nekoliko riječi i kratica (npr. Kaeso, Kalendae). Kurzivni oblik bio je razvijen već u rimsko doba, a suvremeni najviše nalikuje gotičkomu. Slovo k postalo je učestalije u latinici, kojom se pišu narodni jezici, tako i hrvatski, s time što je uporaba slova c i ch (pod talijanskim utjecajem), uz čuvanje slova q u vezama sa slovima u ili v, za istu svrhu i dalje ostala prisutna. U Lekcionaru Bernardina Splićanina (1495) supostoje sva tri znaka, u Marulićevoj Juditi (1521) stoji samo ch, D. Ranjina (1563) piše gotovo uvijek k. Uporaba pak slova h u istu svrhu posve je rijetka, npr. kod M. Gazarovića (1623). U XVII. st. gotovo će posve prevladati i danas uobičajeno pisanje slova k.

U hrvatskome je k bezvučni velarni okluzivni suglasnik, koji pri asimilaciji po zvučnosti alternira s g (drugi – drukčiji, svaki – svagdašnji). U hrvatskome fonem /k/ potječe od indoeuropskoga prajezičnoga k (npr. kal prema staroindij. kalas: modrocrn, lat. caligo: tama) i k^ (vuk prema staroindij. vkas: vuk, lit. vilkas: vuk), asimilacijom po zvučnosti od g (npr. lakši prema lagan), a dolazi i u posuđenicama iz različitih jezika od k (npr. iz grč. kler, iz lat. klasa, iz njem. kasa, tur. bakar itd.) ili pak dolazi za kh (odnosno h; npr. iz grč. karakter, iz lat. kršćanin itd.).

2. U mjeriteljstvu, (K) znak za mjernu jedinicu kelvin; znak (k) za decimalni predmetak kilo-.

3. U kemiji, (K) simbol za kalij.

4. U fizici, znak (K) za Kolmogorov-Sinajevu entropiju; znak (k) za Boltzmannovu konstantu.