jurisprudencija (lat. iurisprudentia). 1. Znanost koja proučava pravo. Jurisprudencija se razlikuje od filozofije prava, koja se bavi značenjem i opravdanjima temeljnih koncepata prava (zakona, pravednosti, obveze, odgovornosti). Jurisprudencija je komparativna i povijesna disciplina; ona određene koncepte uzima kao zadane pa na temelju njih razmišlja o problemima koji se razvijaju i stoje u vezi s njihovom primjenom u određenim pravnim područjima. Danas su u jurisprudenciji najutjecajnije tri škole: historijska, sociološka i realistička. Historijska jurisprudencija, koju je utemeljio F. C. von Savigny, zastupa stajalište da je temelj pravnoga poretka povijesna samospoznaja naroda, a ne apstraktni odnos pojedinca prema državi. Sociološka jurisprudencija, nakon velikih imena (Ch. L. de S. Montesquieu, D. Hume, R. Jhering, M. Weber, E. Erlich), vrhunac je doživjela u djelu R. Pounda, koji je zaključio da je pravni poredak režim socijalne kontrole putem politički organizirana društva. Realistička jurispudencija ili legalni realizam zaokupljena je (u djelima K. Llewellyna, J. Deweya, G. Schuberta, O. W. Holmesa) artikulacijom i demonstracijom jasnih razlika između pravne teorije i prakse; pravo se najbolje razumije proučavanjem sudske prakse, a ne putem apstraktnih studija pravnoga poretka.
2. Sudska praksa, posebice interpretacija pravnih pitanja, apstrahirana iz sudske prakse.
