ju, trideset i četvrto slovo starocrkvenoslavenske glagoljičke i ćirilične azbuke. Silabičko mu ime označava i izgovor. Ne zna se je li imao i brojevnu vrijednost. U latiničkoj transliteraciji dvoji se između digrafa ju i znaka û. U ćirilici je ligaturnoga podrijetla (), nastao spojem slova iže i prvoga dijela digrafa u (
). U glagoljici to je jedino slovo za prejotirani vokal. Pretpostavlja se da je taj znak mlađi od znaka u (), te da je sam u najstarijoj glagoljici (npr. Zografski evanđelistar: 
, Assemanijev evanđelistar: 
) označivao neprejotirano u. U ustavnoj glagoljici dva će se slovna polja postupno približiti, a cijelo će se slovo izdužiti, npr. u Misalu kneza Novaka 
, Prvotisku misala 
. U kurzivnoj je glagoljici naglašeno spuštanje linije (Petrisov zbornik: 
, Istarski razvod: 
). Za razliku od ostalih prejotiranih samoglasnika, ju se u bosančici razmjerno često pisao, i to sve do XVIII. st. (uz bilježenje jata i u za istu fonološku vrijednost), npr. u poljičkim dokumentima XVI. st. 
.
