jednjak (lat. oesophagus), dio probavnoga sustava koji se nastavlja na ždrijelo, a služi provođenju hrane u želudac, odn. u srednje crijevo. Ima oblik cijevi, koja se uglavnom sastoji od glatkih mišićnih vlakanaca. – U beskralježnjaka se nadovezuje na usni otvor ili na ždrijelo, a svojim stražnjim krajem prelazi u srednje crijevo. Imaju ga metilji (Trematodes), vrapčari (Nemertina) i kolutićavci (Annelida). Kod mekušaca je dobro razvijen u puževa i glavonožaca, a u ostalih je skupina slabo izražen. U člankonožaca se nadovezuje na ždrijelo (kukci, stonoge, pauci) ili počinje izravno od usnog otvora (rakovi i bodljaši). U mnogih je člankonožaca (viši rakovi, većina kukaca) stražnji dio jednjaka promijenjen u zaseban organ, žvačni želudac (proventriculus), koji služi za drobljenje hrane. U bodljikaša jednjak spaja usta sa srednjim crijevom (u ježinaca) ili sa želucem (u trpova, zvjezdača i stapčara). U kralježnjaka se jednjak u svojem prednjem dijelu (katkad i cijelom dužinom) sastoji od poprečnoprugastih vlakanaca, epitel mu je višeslojan i u pravilu uzdužno naboran, a ponekad može i orožnjeti. Dužina mu odgovara dužini vrata, pa je u ptica dugačak, a ima i posebno proširenje – volju ili voljku (ingluvies), u kojoj se s pomoću sekreta razmekšava hrana. – U čovjeka je jednjak cjevasti organ probavnoga sustava koji spaja ždrijelo sa želucem. Dug je oko 25 cm; prolazi kroz prsnu šupljinu, iza dušnika, a ispred kralježnice. U visini devetoga prsnoga kralješka prolazi kroz ošit i ulazi u gornji dio želuca. Stijenka jednjaka građena je poput ostalih cjevastih dijelova probavnoga sustava. U njoj je izraženiji mišićni sloj, koji omogućuje da se zalogaj hrane, odn. gutljaj tekućine, peristaltičkim kretnjama potiskuje prema želucu. Unutarnja površina jednjaka pokrivena je sluznicom u kojoj ima žlijezdâ kojih sluz olakšava prolazak zalogaja.
