Jannings [ja'niŋs], Emil (pravo ime Theodor Friedrich Emil Janenz), njemački filmski i kazališni glumac švicarskoga podrijetla (Rorschach, 23. VII. 1884 – Stroblhof, 2. I. 1950). Profesionalni glumac od osamnaeste godine (Zürich i Görlitz), od 1914. bio član berlinskoga Deutsches Theater M. Reinhardta. Iste godine debitirao je i na filmu; od 1916. bio omiljeni glumac E. Lubitscha. Funkcionalno prilagodivši kazališni stil filmu, postao je vodeći karakterni glumac njemačke kinematografije, nastupajući s podjednakim uspjehom u ulogama nadmoćnih osoba, npr. kao Henrik VIII. u filmu Anna Boleyn (1920) E. Lubitscha ili kao Mefisto u Faustu (1926) F. W. Murnaua, i ulogama deklasiranih i degradiranih osoba, npr. u filmovima Posljednji čovjek (Der Letzte Mann, 1924) F. W. Murnaua i Plavi anđeo (Der Blaue Engel, 1930) J. von Sternberga, koji je obilježio njegov uspješni prijelaz u zvučni film. Potkraj 1920-ih nastupao je povremeno i u Hollywoodu: dobitnik je prvog Oscara uopće (1929 – za uloge u filmovima Put svega živoga – The Way of All Flesh, 1927., V. Fleminga i Posljednja zapovijed – The Last Command, 1928., J. von Sternberga). Za vladavine nacionalsocijalista podupirao režim, nastupao i u nekim promidžbenim filmovima. Povukao se 1945.
