Izokrat (grčki Ἰσοϰράτης, Isokrátēs), grčki govornik (Atena, 436. pr. Kr. – Atena, 338. pr. Kr.). Učenik Gorgije, Prodika i Tizije, a na njegovu je izobrazbu jak utjecaj imao i Sokrat. Kao profesionalni logograf pisao je govore za druge, poslije otvorio govorničku školu na Hiju i u Ateni, koja je stekla velik ugled. Učenici su mu bili povjesničari Efor i Teopomp, govornici Hiperid i Izej, atidograf Androtion. Zbog neprikladna glasa, njegovi su govori kolali u pisanu obliku. Izokrat je jedan od najvećih učitelja govorništva u cijeloj antici. Retorika je za nj bila općeobrazovna disciplina, koja je sadržavala ne samo teoriju govora i stila nego i osnove morala, filozofije i državničkoga umijeća, nužna za uspješan život u zajednici. Sam sebe smatrao je učiteljem filozofije, zanimajući se ponajprije za praktična etička i politička pitanja. Grčku je umjetničku prozu doveo do savršenstva u zvukovnoj dimenziji teksta i posebnome proznome ritmu. Od 60 govora poznatih pod Izokratovim imenom, antički su kritičari autentičnima držali manje od polovice; danas ih je očuvan 21. Govor Protiv sofistâ (Κατὰ τῶν σοφιστῶν, oko 390. pr. Kr.) najstariji je Izokratov pokušaj da obrazloži vlastiti pedagoški ideal. Slavu je stekao govorima u kojima pretresa različite političke, filozofske i odgojne probleme. Najpoznatiji su: Govor na javnom zboru (Πανηγυριϰός, oko 380. pr. Kr.), što ga je navodno sastavljao deset godina i u kojem je prvi put pozvao na svegrčko jedinstvo pod vodstvom Atene; Govor o miru (Περὶ τῆς εἰρήνης, 355. pr. Kr.), u kojem zagovara mir prema susjedima uz neizbježne unutarnje političke reforme; Panatenejski govor (Παναϑηναιϰός, 339. pr. Kr.), koji je sastavio u dubokoj starosti, a motivi su mu bili veličanje Atene i vlastita apologija. Platonov suvremenik i u stanovitu smislu takmac, Izokrat nije dosegnuo njegovu slavu, ali je njegov obrazovni model sa stožernim položajem retorike vladao europskim školstvom sve do XVIII. stoljeća.
