ius gentium [ju:s ge'nci·um], dio rimskog pravnoga sustava koji je vrijedio kako za rimske građane (cives Romani) tako i za strance (peregrini). Ius gentium obuhvaćalo je ona pravna pravila koja su se u Rimu razvila s procvatom trgovine sa strancima nakon II. punskoga rata, a regulirala su u prvome redu ugovornopravne odnose. Ugovori iuris gentium, utemeljeni na načelu poštenja i povjerenja u prometu te na načelu pravičnosti (aequitas), imali su znatno jednostavnije i slobodnije oblike od strogo formalističkih ugovora civilnoga prava (ius civile), pa su mnogo bolje odgovarali potrebama razvijenoga prometa i trgovine; ius gentium time je znatno pridonijelo postupnomu pretvaranju rimskog prava u univerzalno pravo antičkog svijeta. Budući da se smatralo da se to pravo temelji na naravnome razboru (naturalis ratio), pojam ius gentium već se u kasnome klasičnome razdoblju počeo približavati pojmu naravnoga prava (ius naturale) i s njim stapati. Tomu značenju, koje se zadržalo kroz sr. vijek i rano moderno razdoblje, u XVI. st. pridružilo se treće značenje, koje pod pojmom ius gentium podrazumijeva pravila međunarodnog prava.
