istočno pitanje, kompleks problema i događaja u međunarodnim odnosima u Europi od kraja XVIII. do početka XX. st. izazvanih borbom velikih sila (Habsburške Monarhije, Rusije, Francuske, Velike Britanije i Njemačke) za prevlast u onim zemljama jugoistočne Europe i Bliskog istoka koje su se nalazile pod osmanskom vlašću. Stalno slabljenje državne organizacije i gospodarstva te jačanje oslobodilačkih narodnih pokreta bili su glavni uzroci propadanja Osmanskoga Carstva i prilika gospodarski i politički mnogo naprednijim europskim državama za ostvarivanje ekspanzionističkih težnji na račun »bolesnika na Bosporu«. Termin istočno pitanje počeo se upotrebljavati nakon izbijanja grčkog ustanka (1821).
Od zauzeća Carigrada (1453) do Kučuk-Kajnardžijskoga mira (1774) Osmansko Carstvo je uglavnom zadržalo stečeni teritorijalni položaj u jugoistočnoj Europi. Nakon toga mira, koji je Rusiji dao pravo plovidbe trgovačkog brodovlja na Crnome moru i na Dunavu i pravo pokroviteljstva nad pravoslavnim narodima Osmanskoga Carstva, sve je jasnije bilo slabljenje njegova položaja u međunarodnoj politici. Velike su sile otada težile sustavu ravnoteže snaga na Istoku. U razdoblju 1787–92. Habsburška Monarhija i Rusija vodile su rat protiv Osmanskoga Carstva nadajući se konačnomu slomu njegove moći u jugoistočnoj Europi, no zbog jake diplomatske akcije Velike Britanije i izbijanja Francuske revolucije bile su prisiljene zaključiti, bez naročitih dobiti, mirovne ugovore (austrijsko-osmanski u Svištovu 4. VIII. 1791. i rusko-osmanski u Iaşiu 9. I. 1792). Rusija je stekla prvenstvo u rješavanju istočnoga pitanja. Francuska invazija na Egipat (1798) približila je Osmansko Carstvo Velikoj Britaniji, Rusiji i Habsburškoj Monarhiji. Bečki kongres (1815) potvrdio je stvarno stanje: Rusi su se učvrstili na donjem Dunavu, a Britanci su zadržali Maltu i Jonske otoke. Na početku XIX. st. na Balkanu su nastali narodni oslobodilački pokreti. Srpski ustanci (1804–13., 1815) osigurali su Srbiji autonomnu upravu, a ostalim su narodima dali poticaj za slične revolucionarne pokrete. Grčki ustanak (1821–29) završio je stvaranjem prve neovisne države pri raspadanju Osmanskoga Carstva. Ugroženo jačanjem pokrajinskih namjesnika, posebice Egipta i ratom za njegovu neovisnost (1831–33), ono je prihvatilo neku vrstu ruskog pokroviteljstva ugovorom u Unkiar-Skelessiju (8. VII. 1833), kojim se ruskim ratnim brodovima odobravao prolaz kroz Dardanele, ali je ponovno došlo u kritičan položaj 1839. zbog obnovljenoga nastojanja egipatskog kediva Mehmeda Alija da se proglasi neovisnim. Zauzimanjem Velike Britanije, koja je očuvanjem cjelovitosti Osmanskoga Carstva nastojala oslabiti ruski utjecaj u tjesnacima, njegov je međunarodni položaj nešto ojačan: europske su se sile obavezale da će poštovati cjelovitost Osmanskoga Carstva (I. londonska konvencija, 15. VII. 1840), a Dardanelskim ugovorom (II. londonska konvencija, 13. VII. 1841) obećale su da će poštovati sultanovo pravo zatvaranja tjesnaca stranim ratnim brodovima dokle god je Osmansko Carstvo u miru. Tim konvencijama Velika Britanija zapravo je nametnula protektorat Osmanskomu Carstvu i mogla je nadzirati razvoj političkog stanja na Balkanu i Bliskom istoku. U to doba Osmansko Carstvo pokušavalo je popraviti unutrašnje prilike: svladano je nekoliko autonomističkih pokreta, a tanzimatskim se reformama hatišerifa od Gülhane (objavljenim 1839. po uzoru na europska građanska društva: kodifikacija prava, preustroj i modernizacija uprave, prava narodnostima) pokušalo provesti program opsežnih reformi. Zarativši se s Osmanskim Carstvom, Rusija je za cara Nikole I. pokušavala sama riješiti istočno pitanje i ostvariti težnju svoje vanjske politike: izlazak na otvoreno more preko Carigrada i tjesnaca. Taj korak doveo ju je u opasnu diplomatsku osamljenost, zbog koje je izgubila Krimski rat (1853–56). Pariškim ugovorom (30. III. 1856), pet velikih sila (Velika Britanija, Francuska, Habsburška Monarhija, Pruska i Rusija) i Sardinija jamčile su Osmanskomu Carstvu neovisnost i teritorijalnu cjelovitost, proglasile su Crno more neutralnim te preuzele zajedničko pokroviteljstvo nad Srbijom, Vlaškom i Moldavijom. Time je uspostavljen pretežit francusko-britanski utjecaj u Osmanskome Carstvu i istočnom Sredozemlju. U drugoj polovici XIX. st., osobito nakon otvorenja Sueskoga kanala 1869., istočno pitanje postalo je najosjetljivijim problemom europske politike. Francuski se utjecaj gubi (posebice nakon poraza u francusko-njemačkom ratu 1871), a uz Veliku Britaniju i Rusiju glavna zainteresirana sila postala je Austro-Ugarska (pošto je 1866. izbačena iz Njemačkog saveza). U borbama za svoje probitke velike sile koristile su se nezadovoljstvom naroda te ustancima u jugoistočnoj Europi. Najveća kriza izbila je 1875 (Bosansko-hercegovački ustanak 1875–78., srpsko-osmanski rat 1876–77. i rusko-osmanski rat 1877–78), a nakon toga je Rusija Sanstefanskim mirom (1878) te stvaranjem Velike Bugarske pod svojim utjecajem uspjela dobiti izlaz na toplo more preko Soluna. Ostale zainteresirane sile natjerale su je na reviziju mirovnog ugovora, pa su na Berlinskom kongresu (1878) Srbija, Crna Gora i Rumunjska dobile priznanje neovisnosti, smanjena je Bugarska autonomija, a Bosna i Hercegovina okupacijom je potpala pod upravu Austro-Ugarske. Tajnim ugovorom Osmansko je Carstvo Velikoj Britaniji 1878. ustupilo Cipar, 1881. Francuska je proglasila protektorat nad Tunisom, a Egipat je 1882. došao pod nadzor Velike Britanije. Ujedinjenje Bugarske s Istočnom Rumelijom proglašeno je 1885. Osmansko se Carstvo 1890-ih sve više približavalo Njemačkoj; njemački kapital ulagao se u gospodarstvo, Deutsche Bank dobila je 1902. koncesiju za izgradnju Bagdadske željeznice (kojom je ostvarena izravna veza Carigrad–Perzijski zaljev) i tako zaprijetila britanskim interesima u Perziji. Nakon Mladoturske revolucije 1908. Bugarska i Istočna Rumelija proglasile su neovisnost, a Austro-Ugarska pripojila BiH. Od kršćanskih naroda jedino su Makedonci ostali pod turskom upravom. U rješavanje istočnoga pitanja uključila se i Italija, koja je za talijansko-osmanskog rata 1911–12. zaposjela Tripoli, Cirenaiku i Dodekanez. Na početku XX. st. gotovo cio azijski dio Osmanskoga Carstva već je bio podijeljen na interesna područja europskih velesila. Srbija, Crna Gora, Bugarska i Grčka zajednički su istupale protiv Osmanskoga Carstva. Nakon balkanskih ratova (1912–13), mirom u Bukureštu 10. VIII. 1913., osmanski posjedi u Europi svedeni su na Carigrad sa zaleđem i tjesnacima. U I. svjetskom ratu (1914–18) Osmansko Carstvo bilo je na strani Centralnih sila. Rusiji se tada (1915) pružila prilika da od Velike Britanije i Francuske dobije pristanak na uzimanje Carigrada i tjesnaca nakon pobjede, ali se sovjetska vlada nakon Listopadske revolucije odrekla tog osvajačkoga cilja. Na poprištu su ostala samo tri glavna interesenta: Velika Britanija, Italija i Francuska. I. svjetski rat dovršio je rušenje Osmanskoga Carstva. Sultanovi predstavnici bili su prisiljeni prihvatiti mirovni ugovor u Sèvresu (10. VIII. 1920), ali ga je osmanski parlament odbio ratificirati. Pobjeda revolucionarnih snaga pod vodstvom K. Atatürka izazvala je grčko-osmanski rat (1921–22). Na konferenciji u Lausannei priznata je Turska Republika i s njom je potpisan 24. VII. 1923. ugovor o miru, koji je na europskom kontinentu ostavio Turskoj Istočnu Traciju do rijeke Marice. Time je ona postala nacionalno homogena država. Italija je dobila Dodekanez, dok su Velika Britanija i Francuska međusobno podijelile arapska područja bivšeg Osmanskoga Carstva, što je značilo i kraj istočnoga pitanja.
