Iračko-iranski rat, oružani sukob Iraka i Irana koji je trajao 1980–88. Počeo je iračkim napadom 22. IX. 1980., nakon niza pograničnih oružanih incidenata. Glavno ratno poprište bio je etnički arapski i naftom bogati Khuzistan na jugozapadu Irana (Irak je osporavao međudržavnu granicu sredinom plovnoga toka rijeke Shatt al-Arab, određenu 1975). Do kraja 1980. iračka je vojska zauzela oko 14 000 km² iranskoga teritorija s gradovima Khorramshahrom, Abadanom i dr. Osim teritorijalnog osvajanja, iračka je ratna namjera bila i suzbiti islamistički šijitski utjecaj, osnažen iranskom revolucijom (1979). Do pol. 1982. iranske su snage vratile veći dio izgubljenoga teritorija, a potom su napale više iračkih područja (1984. i 1986. osvojile su pojedina naftna polja u južnom Iraku te ih držale do iračke ofenzive u travnju 1988). U polovici 1980-ih rat je postao pretežno pozicijski, s najžešćim borbama u iračkom južnom pograničju oko Basre (sukobi su se odvijali i u iračkome dijelu Kurdistana). Od 1984. brojniji su napadi na postrojenja za proizvodnju i prijenos nafte na objema stranama. Plovidbu tankera kroz Arapsko-perzijski zaljev osiguravali su 1987. ratni brodovi SAD-a i njegovih europskih saveznika. Zrakoplovnim i raketnim udarima (1985–87) bilo je izloženo više gradova, uključujući Teheran i Bagdad. Iran je imao slabije opremljene, ali brojnije vojne snage, dok je Irak posjedovao kvalitetnije naoružanje (protivno međunarodnim konvencijama, koristio je i kemijsko oružje). Rat je politički podijelio arapske države, pa su Libija i Sirija pomagale Iran, a većina ostalih Irak (SSSR, SAD i zapadnoeuropske države podržavale su irački režim smatrajući ga čimbenikom regionalne geopolitičke ravnoteže). U kolovozu 1988. borbe su obustavljene posredovanjem UN-a. Irak je 1990. priznao razgraničenje s Iranom na rijeci Shatt al-Arab prema sporazumu iz 1975. Procjenjuje se da je u ratu Iran imao oko 400 000 do 600 000 poginulih, a Irak oko 150 000, dok pojedini izvori navode i oko milijun ukupno poginulih na objema stranama.
