interval (latinski intervallum).
1. Vremenski ili prostorni razmak, međuvrijeme, međuprostor.
2. U matematici, skup svih realnih brojeva x sadržanih između brojeva a i b koji na brojevnom pravcu ispunjava dužinu od a do b. Brojevi a i b nazivaju se granice intervala.
Zatvoreni interval (znak [a, b]) sadržava granice: a ≤ x ≤ b. Često se naziva i segment.
Otvoreni interval (znak (a, b) ili ]a, b[ ili < a, b >) ne sadržava granice: a < x < b.
Poluotvoreni interval sadržava jednu granicu: a ≤ x < b ili a < x ≤ b, a znak za poluotvoreni interval je kombinacija znakova za otvoreni i zatvoreni interval, npr. [a, b) ili [a, b > itd.
3. U glazbi, razmak između dvaju tonova različite visine koji slijede jedan za drugim (melodijski interval) ili zvuče istodobno (harmonijski). Taj se razmak uvijek računa od donjega (nižeg) tona u odnosu na gornji (viši). Prvi ih je teorijski odredio Pitagora. U europskoj glazbenoj teoriji, do renesanse, a gdjegdje i kasnije, intervali su stoga nosili starogrčke nazive, a potom su se, sve do danas, uvriježili latinski nazivi za redne brojeve: prima ili unisono jest ponavljanje jednog te istog tona, sekunda je razmak između dvaju susjednih stupnjeva, terca obuhvaća tri stupnja, kvarta četiri, kvinta pet, seksta šest, septima sedam, a oktava osam stupnjeva. Jednostavni su intervali oni koji se nalaze unutar jedne oktave, dok su složeni oni koji prelaze interval oktave (nona je razmak između devet stupnjeva, decima deset, undecima jedanaest, duodecima dvanaest itd). Prema broju i odnosu cijelih stupnjeva i polustupnjeva, intervali se dijele na čiste (prima, oktava, kvarta, kvinta), te velike i male (sekunda, terca, seksta, septima). Povećani je interval onaj koji se poveća za pola stupnja, smanjeni onaj koji se za pola stupnja smanji. U vertikalnome, harmonijskom odnosu intervali se dijele na konsonantne i disonantne, a ta se podjela znatno mijenjala tijekom povijesti.
