informacijska znanost, znanstvena disciplina koja se bavi nastajanjem, prikupljanjem, organizacijom, tumačenjem, pohranjivanjem, pretraživanjem, širenjem, preoblikovanjem i uporabom informacija (obavijesti), napose uz pomoć informacijske i komunikacijske tehnologije. Jedan je od njezinih ciljeva uspostava i strukturiranje korpusa međusobno povezanoga znanstvenoga, tehničkoga i sustavnoga znanja. Prema jednom od poimanja, sve discipline koje se bave pohranjivanjem i prijenosom obavijesti, bez obzira na medije, metode i tehnike obradbe obavijesti, tvore područje informacijskih znanosti, koje obuhvaća arhivistiku i dokumentalistiku (→ dokumentacija), knjižničarstvo ili bibliotekarstvo, muzeologiju, komunikologiju ili komunikacijsku znanost, informatologiju, te leksikografiju i enciklopediku (enciklopedistiku).
Velike su razlike u definiranju predmeta i područja istraživanja informacijske znanosti, no kao ishodišta najčešće se navode informacijska tehnologija, dokumentacija i pretraživanje obavijesti te niz suvremenih komunikacijskih znanosti.
Kako je do kraja 1960-ih vladalo shvaćanje da će informacijska tehnologija riješiti sve informacijske i dokumentacijske probleme, u to je doba računalo bilo središnji pojam u definicijama informacijske znanosti. Danas informacijska znanost proučava obavijest kao osnovni fenomen, komunikacijske procese kojima se obavijesti razmjenjuju te relevantnost kao ključni pojam za tumačenje tih procesa.
Tumačenje relevantnosti zasniva se na teorijskim radovima i zakonima što su se javili već 1930-ih, ali su tek 1970-ih privukli pozornost mnogih istraživača. Tada se naglo počinju razvijati bibliometrija i bibliometrijska istraživanja, tj. primjenjuju se kvantitativni postupci za raščlambu produkcije, organizacije i korištenja zapisanoga znanja, odn. općenito za raščlambu razmjene obavijesti u komunikacijskom procesu. Ta se istraživanja temelje na Bradfordovu zakonu o distribuciji članaka, Lotkinu zakonu o produktivnosti autora i Zipfovu zakonu o distribuciji riječi u tekstu. Bibliometrijskim istraživanjima otkrivene su zakonitosti u strukturiranju i iskorištenosti informacijskih fondova i znanja; mreža citata omogućila je uvid u rast i povezanost znanstvenih područja i disciplina, a citiranost autora uvid u ulogu pojedinih autora, časopisa i institucija u razvoju znanosti i rastu znanja.
Da bi se obavijest mogla pohranjivati i obrađivati, treba biti zapisana u obliku dokumenta na nekom mediju. Dokumentalistika je nastala početkom XX. st., a zadaća joj je prikupljati i obrađivati zapisano ljudsko znanje iz svih vrsta dokumenata (uključivo i neverbalne, kao što su mape, slike, dijagrami). Tada se počela naglašavati obradba sadržaja dokumenta bez obzira na oblik prikazivanja. Za razliku od obradbe knjiga, koja se zasniva prvenstveno na katalogizaciji i klasifikaciji, obradba periodike zahtijeva indeksiranje i izradbu sažetaka, kako bi se korisnicima osigurao uvid u obavijesti objavljene u različitim izvorima.
Razvoj i primjena informacijske i komunikacijske tehnologije ima izravnih posljedica na organizaciju, pohranjivanje, prijenos i uporabu obavijesti. Do 1950-ih obavijesti su bile pohranjivane u dokumentima u analognom obliku. Potom je sve veći broj dokumenata u cijelosti bivao pohranjen i postajao dostupan u digitalnom obliku. Tako je korisnicima osiguran jednostran i brz pristup golemim količinama informacija, nove tehnike i tehnologije omogućuju raznovrsne manipulacije obavijestima i stvaranje novoga, sintetiziranoga znanja, a informacijski fondovi postaju razvojni potencijali, što ima za posljedicu ubrzan rast i razvoj novoga znanja u digitalnom obliku.
Informacijska znanost u svojim je početcima 1960-ih bila prvenstveno primijenjena znanost, tj. bavila se razvojem tehnika i sredstava za obradbu i upravljanje dokumentima, primjenjujući nove tehnologije uz pomoć knjižničarstva, dokumentalistike, računarske znanosti, matematičke teorije informacija, semiotike, lingvistike, teorije sustava i dr. Također se bavila i učinkovitošću modela za pohranjivanje i pretraživanje dokumenata, načinima interakcije čovjek–stroj, učincima oblika na sadržaj i razumljivost obavijesti, procesima stvaranja, prijenosa i preoblikovanja obavijesti, uspostavom općih načela za tumačenje i razumijevanje obavijesti kao pojave.
S novim generacijama informacijskih tehnologija obradba obavijesti nalazi primjenu u sve većem broju različitih procesa, npr. u procesima kontrole, razmjene, simulacije, oblikovanja i umjetne inteligencije. Nastaju nove primjene i djelatnosti kao što su ekspertni sustavi, elektroničko izdavaštvo, elektronička pošta, elektronički časopisi, obradba teksta, obradba prirodnih jezika, računalne slike i dr. Nove primjene i djelatnosti proširuju područje istraživanja informacijske znanosti, pa je u 1980-ima i 1990-ima težište istraživanja pomaknuto prema prezentaciji, organizaciji i razmjeni znanja općenito, tj. prema ekspertnim sustavima, vizualnim jezicima, pretraživanju slika, obradbi teksta i hiperteksta, multimedijskoj navigaciji i interaktivnom pretraživanju interneta, informetriji, društvenoj informatici, socijalnim modelima informacijskoga ponašanja itd. Time se informacijska znanost približuje svojoj osnovnoj teorijskoj zadaći proučavanja općih zakonitosti razmjene znanja (obavijesti).
U Hrvatskoj su informacijske znanosti, klasificirane kao polje društvenih znanosti. Središte znanstvenog i praktičnoga bavljenja tim znanostima dugo je vremena bio Referalni centar Sveučilišta u Zagrebu. Danas se one izučavaju na odsjecima za informacijske znanosti filozofskih fakulteta u Zagrebu (od 1984) i Osijeku (od 2005), na kojima postoje dodiplomski studiji informacijskih znanosti, odn. informatologije, a u Zagrebu i poslijediplomski studij informacijskih znanosti.
