industrijsko oblikovanje (industrijski dizajn), estetsko i tehničko oblikovanje predmeta proizvedenih u velikim serijama (kućanski uređaji, vozila, pokućstvo, tehnički pribor, predmeti široke potrošnje); vezano je uz suvremenu industrijsku proizvodnju kojom se nastoji ostvariti najveća moguća fizička i psihološka upotrjebljivost proizvoda.
Zanimanje za industrijsko oblikovanje započelo je u drugoj polovici XIX. stoljeća, u doba naglog industrijskoga razvoja, u procesu masovne serijske proizvodnje. U Engleskoj je pokret za obnovu umjetničkoga obrta Arts and Crafts Movement zagovarao izvoran i funkcionalan predmet, oblikovan prema svojstvima materijala i svrsi kojoj služi. God. 1907. u Njemačkoj je osnovana udruga industrijskih poduzetnika i avangardnih umjetnika Deutscher Werkbund, koji su se bavili primijenjenom umjetnošću radi oplemenjivanja industrijskih proizvoda u duhu suvremene umjetnosti; slične su se udruge pojavile i u drugim europskim državama. U Weimaru je 1919. otvorena visoka škola za arhitekturu i oblikovanje Bauhaus, prva koja je ostvarila preduvjete za suradnju umjetnika i industrije. Pionirska ostvarenja dali su arhitekti klasici prve tzv. herojske faze industrijskoga oblikovanja (Ch. R. Mackintosh, P. Behrens, H. van der Velde, F. L. Wright, W. Gropius, L. Mies van der Rohe, Le Corbusier, A. Aalto, A. Gaudí, M. L. Breuer i A. Jacobsen). Nakon II. svjetskoga rata u uporabi su novi materijali (plastika, staklena vuna, slitine), a kontakti oblikovatelja i proizvodnje izravniji su, os. u skandinavskim zemljama, Engleskoj, Njemačkoj i Italiji. Među najznačajnije, svjetski priznate oblikovatelje industrijskih proizvoda ubrajaju se: Marcello Nizzoli, Harry Bertoia, Achile Castiglioni, Gae Aulenti, Alfredo Arribas, Marco Zanuso, Toshiyuki Kita, Borek Sipek, Matteo Thun, Bill Moggridge.
Pojava hrvatskoga dizajna vezana je uz iskustva umjetničkoga obrta, tj. uz djelovanje Obrtne škole u Zagrebu (osnovano 1882), i uz udrugu umjetnika Djelo (osnovano 1926), koja se zauzimala za promicanje nacionalno prepoznatljivih funkcionalnih predmeta. Između dvaju svjetskih ratova pojedini arhitekti oblikovali su maloserijski namještaj u sklopu svojih arhitektonskih projekata (S. Planić, J. Denzler, J. Kauzlarić, S. Gomboš).
Suvremeno oblikovanje u Hrvatskoj pojavilo se nakon 1945. u Školi primijenjenih umjetnosti (reformiranoj i preimenovanoj Obrtnoj školi), gdje je osnovan odjel za industrijsko oblikovanje, a vezano je i uz djelovanje članova grupe EXAT 51, koji su svojim umjetničkim i arhitektonskim radovima pridonijeli udomaćenju avangardnih likovnih teorija u Hrvatskoj. Ključna osoba u promicanju ideja industrijskoga oblikovanja bio je B. Bernardi, autor pionirskih tzv. total-dizajn projekata u sklopu arhitektonskih cjelina. Prva hrvatska dizajnerska grupacija Studio za industrijsko oblikovanje (SIO) potaknula je 1956. nastojanje za kvalitetniji pristup oblikovanju; njezini su članovi (Mario Antonini, Z. Bregovac, V. Richter, Vladimir Frigić, Boris Babić) osvojili srebrnu medalju za opremu ambijenta na XI. trijenalu u Milanu (1957). Centar za industrijsko oblikovanje (CIO), osnovan 1963. u Zagrebu, pokušao je uspostaviti kvalitetne uvjete za funkcioniranje dizajnerskoga procesa, a istodobno se potvrđuje naraštaj oblikovatelja (D. Grünwald, B. Planinšek, Vladimir Robotić, Noe Maričić, Bogdan Budimirov). 1980-ih pojavio se naraštaj oblikovatelja (Božidar Lapaine, Jasenka Mihelčić, Zlatko Kapetanović, Marijan i Mladen Orešić) s novim tehničkim i estetskim idejama, dok se najmlađi naraštaj potvrđuje u inovativnim i stvaralačkim raznolikostima postmodernističkoga načina oblikovanja (Jana Žiljak, Orsat Franković, Tomislav Kraljević, Ana Milovanović).
