ikona (grčki εἰϰών, novogrčki εἰϰόνα: slika, lik), u kršćanskoj umjetnosti, slika Krista, Bl. Djevice Marije i svetaca, rjeđe prizora iz Staroga i Novoga zavjeta. Izvorno, svaka slika bez obzira na tehniku (enkaustika, mozaik, tempera) i materijal (kovina, kamen, emajl, bjelokost). Tijekom vremena ikona je u Istočnim crkvama postala prenosiva, pomična slika, ugl. izrađena na dasci tehnikom tempere. Najstarije sačuvane ikone potječu iz bizantskoga doba (VI–VII. st.), a rađene su po uzoru na helenističke portrete. Na crkvenom Saboru u Carigradu (843) utvrđeni su ikonografski tipovi, koji su se potom stoljećima ponavljali (do XX. st.), što znatno otežava datiranje ikona. Likovi su tipizirani i shematizirani, prikazani plošno, bez plastične modelacije, na zlatnoj podlozi ili su umetnuti u ukrasne kovinske ploče, odn. okove.
Bizantski utjecaj širio se na Istok i Zapad; u Istočnim crkvama razvio se teološko-kultni odnos prema ikonama, dok je na Zapadu ikona bila samo prikaz (slika) bez dogmatskoga štovanja, s otvorenom mogućnošću mijenjanja prastarih predložaka. Od XII. st. u Italiji, poglavito od Giotta (1267–1337), počeo se razvijati specifičan stil religioznih slika koje se više ne mogu nazivati ikonama.
U Hrvatskoj, kao doticajnom području iststočnih i zapadnih umjetničkih utjecaja, očuvan je velik broj ikona u razdoblju od XIII. do XX. st. Najstarije su ikone Bl. Djevice Marije iz XIII. st. u Splitu, Zadru, Dubrovniku; neke su naglašenijih bizantskih značajki, a druge pokazuju zapadne utjecaje. U Dalmaciji i Istri posebnu cjelinu tvore ikone tzv. Kretsko-venecijanske škole (XV–XVII. st.). Očuvane su i mnoge ikone slikane za pravoslavne crkve i manastire; njihovi su autori školovani ugl. u Rusiji.
