idealizam (prema ideal), u filozofiji, uz materijalizam najrašireniji smjer filozofiranja, koji za polazište u tumačenju svijeta i života uzima neko nadosjetilno načelo, ideju, svijest, misao ili Boga; svaka filozofija koja negira neovisnu opstojnost materijalne stvarnosti ili ju smatra tek izvedenom (suprotno materijalizam). S obzirom na ontološku problematiku, postoje dva osnovna oblika idealizma: objektivni i subjektivni. Objektivni idealisti tvrde da postoji misaona, duhovna stvarnost (a neki i materijalna) izvan subjekta; za njih je samo ta duhovna stvarnost primarna, ona je izvor i bit svijeta (Platonove ideje, Aristotelova forma, Hegelov duh). G. Berkeley, empiriokriticisti i drugi subjektivni idealisti priznaju samo postojanje subjektivnih doživljaja svijesti. Dosljedni subjektivni idealizam negira postojanje objektivne stvarnosti izvan svijesti pa zato idealizam često završava u solipsizmu. U spoznajnoj teoriji idealizam daje također prvenstvo subjektu, duhu ili nekim nadsubjektivnim idealnim oblicima. U problematici o izvorima spoznaje, idealističko stajalište – nasuprot materijalistički orijentiranom empirizmu – zastupa racionalizam, prema kojemu je um, mišljenje, samostalan izvor spoznaje (Platon, G. W. Leibniz). Kantov je kriticizam sa spoznajno-teoretskoga stajališta transcendentni idealizam, koji težište spoznaje postavlja na subjektivne, apriorne oblike osjetilnosti i razuma premda ne negira opstojnost vanj. predmeta. Iz toga se smjera razvio i spoznajno-teoretski idealizam, koji dokida i one materijalističke momente u Kanta (»stvar po sebi«) koje je Kant smatrao nužnima za razumijevanje spoznajnoga procesa. Jedan je smjer tog idealizma pozitivistički idealizam E. Macha i ostalih empiriokriticista, prema kojima su i stvari i subjekt (»ja«) samo kompleksi osjeta. Drugi smjer ide preko J. G. Fichtea do novokantovaca (W. Windelband, H. Rickert, H. Cohen, P. Natorp), koji također odbacuju »stvar po sebi« i zastupaju radikalni apriorizam, a jedna njihova grana posebno ističe filozofiju vrijednosti (Windelband). Unutar općih tokova filozofije idealizam je pretežno (iako ne uvijek) zastupao gledišta udaljenija od znanstv. spoznaja. U temeljnome pogledu, za idealistički svjetonazor znakovito je i gledište da je ideja oblik tvari. Tvar je po sebi čista bezobličnost ili puka lišenost, a oblik (kod čovjeka i životinje duša) postavlja tu tvar u biće, tj. daje mu egzistencijalni oblik, po kojem se ono razlikuje od svakoga drugoga bića. Zbog toga je ideja temelj ili bit bitka.
