Ibn Haldun (arapski ‘Abd al-Raḥmān ibn Muḥammad ibn aldūn [ibn xaldu:'n]), arapski povjesničar (Tunis, 27. V. 1332 – Kairo, 17. III. 1406). Službovao na dvoru u Tunisu, zatim kao sultanov tajnik u Fèsu; osumnjičen za sudjelovanje u uroti, utamničen pa pušten, ubrzo je ponovno pao u nemilost i odlučio (1362) prijeći u službu granadskoga sultana. Kada je i ondje pao u nemilost, vratio se u Afriku, gdje je desetak godina mijenjao gospodare u različitim gradovima. Godine 1375. povukao se u Qal‘at ibn Salāmah u Alžiru, gdje je proveo četiri godine. Godine 1382. zaputio se na hodočašće, ali je put prekinuo u Kairu kako bi držao predavanja u glasovitoj džamiji al-Azhar. U Kairu je postao (1384) glavni malikitski kadija (sljedbenici pravne škole Malika ibn Anasa); u Meku je pošao 1387–88., a 1399. ponovno je bio kadija u Kairu. Odatle je 1401. pratio mamelučkoga sultana Faradža u Damask, zatim se vratio u Kairo, gdje je proveo ostatak života. – U glasovitom Uvodu (Muqaddima) u Knjigu pouka (Kitab al-‘ibar), u kojem je obradio povijest Arapa i susjednih naroda, te Berbera i muslimanskih dinastija u sjevernoj Africi, iznio je svoju koncepciju povijesnoga razvoja. Bit društvenoga života vidi u zajedničkom naporu članova društva da osiguraju sredstva za život, a karakter života zajednice određuje gospodarska djelatnost njezinih članova. Pritom uzima u obzir važnost klime i geografije za društveni razvoj, ali i moralne i duhovne sile koje su utjecale na razvoj naroda. Pokretačka sila povijesnih procesa po njemu je ‘asabiyah ili društvena kohezija, koja nastaje spontano. Smisao je političkih organizacija društva u zaštiti vlasništva nad sredstvima i proizvodima rada. Pojedine dinastije podložne su, zbog djelovanja psiholoških, socioloških, ekonomskih i političkih čimbenika, neizbježivu slabljenju, propadanju i nestanku u korist novih dinastija utemeljenih u skupinama koje povezuje jača kohezija. Tako propast dinastija ne znači i propast civilizacije, tj. sveukupnoga društvenoga života, a povijest je beskrajan ciklus cvata i propadanja. Po svom Uvodu Ibn Haldun najveći je filozof povijesti islamskoga kulturnoga kruga, a njegova je ciklička koncepcija razvoja društva jedna od temeljnih općih shema povijesti, što su je na svoj način obnovili G. Vico i O. Spengler. Kao istraživač konkretnog arapskog društva i uspješan sintetizator izravnih iskustava, Ibn Haldun je preteča, pa i utemeljitelj sociološke znanosti.
