hipoteza (grčki ὑπόϑεσıς: podloga, pretpostavka).
1. U filozofiji, neprovjerena i nesigurna postavka; pojmovna konstrukcija o odnosima između iskustvenih činjenica; u teoriji spoznaje, opće stajalište od kojega se polazi pri logičkom izvodu nekog načela, a koje samo nije strogo provjereno. Postavljanjem hipoteze ispunjuju se praznine u iskustvenim vezama; pretpostavljajući odnose, razloge, uzroke, zakonitosti među činjenicama, omogućuje se shvaćanje pravilnosti nekog zbivanja. Hipoteza uvijek ima obilježje veće ili manje vjerojatnosti, prema tomu koliko se pretpostavljena veza može iskustveno potvrditi, praktički provjeriti. Ako hipoteza služi samo kao smjernica za istraživanje, naziva se radnom hipotezom. Znanstvena je hipoteza jedan od glavnih instrumenata razvoja znanosti.
2. U pravu, dio pravne norme kojom se određuju uvjeti primjene dispozicije pravne norme (→ dispozicija). Hipoteza sadrži uvjete koji određuju kada je nastupila obveza postupanja po dispoziciji. Tako, primjerice, u propisu koji glasi »ako je netko stariji od 16 godina, dužan je imati osobnu iskaznicu«, hipoteza pravne norme (»… ako je netko stariji od 16 godina …«) određuje kao uvjet primjene dispozicije pravne norme (»… dužan je imati osobnu iskaznicu …«) činjenicu da je neka osoba navršila određen broj godina života.
3. U matematici i fizici, pretpostavka, za koju se smatra da je istinita dok se ne dokaže suprotno, pomoćna pretpostavka pri dokazivanju teorema ili razvijanju teorija. Primjerice prema hipotezi o eteru prostor oko nebeskih tijela ispunjen je nekom tvari posebnih svojstava koja omogućava da se svjetlosni valovi šire velikom brzinom, a planeti gibaju bez trenja.
4. U statistici, pretpostavka o raspodjeli slučajne varijable, vrijednosti jednog ili više parametara, modelu odnosa više varijabla i sl., vjerodostojnost koje se provjerava s pomoću informacija dobivenih opažanjem slučajnoga uzorka.
