hijeroglifi (franc. hiéroglyphe, njem. Hieroglyph; usp. grč. τὰ ἱερογλυφıϰὰ [γράμματα]: sveta [pismena], prema ἱερογλύφος: urezivač /svetih/ slikovnih znakova), naziv za pismene znakove bilo kojega ideografskoga (pojmovnoga) pisma (egipatskoga, sumerskoga, hetitskoga, kretskoga, meksičkoga /majanskoga i aztečkoga/, kineskoga); u razgovornom jeziku u prenesenom značenju, naziv hijeroglifi označuje teško čitljivo pismo ili pismo koje se teško piše. U užem značenju: prastaro egipatsko slikovno pismo sakralna značaja, nastalo u IV. tisućljeću pr. Kr. Znakovi toga pisma samo su dijelom bili ideogrami, tj. simboli stvari i pojmova (ponajviše u početku, kada je česta bila logografija), inače imaju fonetsku vrijednost i označuju skupine (obično 2 do 3) suglasnika, katkad i pojedini suglasnik. Do fonetske upotrebe ideograma došlo je postupkom nalik na sastavljanje rebusa: riječ koja se izgovarala uz ideografsku sličicu počela se upotrebljavati (cijela ili samo njezin početak) po svojoj glasovnoj vrijednosti. Tako npr. hijeroglif koji je predočivao lastavicu i čitao se v-r (»lastavica«) počeo se pisati i za homonim te riječi (v-r) u značenju »velik«. Znakova za vokale nema, što onemogućuje točnu glasovnu rekonstrukciju tekstova pisanih staroegipatskim jezikom. Budući da je isti hijeroglif mogao označivati različite predmete, pojmove, radnje itd., njegovo se značenje u tekstu fiksiralo dodavanjem determinativnih znakova. Gdjekad su to bile crtice, gdjekad znakovi fonetskoga karaktera, a gdjekad i determinativi u užem smislu riječi, tj. simboli koji su prethodni simbol uvrštavali u određenu skupinu predmeta, pojmova i sl. Tako je npr. neka crtica ispod hijeroglifa koji predočuje životinjsko uho značila da simbol znači upravo ono što prikazuje, tj. »uho« (egipatski m-s-dž-r); isto se značenje dobivalo stavljanjem fonetskih hijeroglifa za m-s i dž-r ispod sličice uha; ako je pak simbol trebao značiti »slušati« (egipatski s-g-m), iza sličice uha dolazio je znak za m. Simbol čovjeka koji sjedi stavljao se uz hijeroglife koji označuju osobe, zanimanja i sl., simbol vrapca (»zle ptice«) značio je da prethodni simbol treba uzeti u restriktivnom, negativnom, lošem značenju (tako se on pojavljuje u skupinama koje znače »prazan«, »bolestan«, »siromah«, »glad«, »poginuti« i sl.). – Iako su se hijeroglifi upotrebljavali gotovo 3000 godina, već u III. tisućljeću pr. Kr. iz njih je nastalo jednostavnije hijeratsko pismo (grčki ἱερατıϰός: svećenički). Hijeratsko pismo zapravo je grafička redukcija hijeroglifa; svaki znak odgovara jednomu hijeroglifu ili skupini hijeroglifa (tzv. ligature). Za razliku od hijeroglifa, monumentalnoga pisma na graditeljskim i skulpturnim objektima, hijeratsko se pismo upotrebljavalo uglavnom za poslovne dokumente; njime se redovito pisalo na papirusu i koži, rijetko na kamenu. U XII. st. pr. Kr. hijeratsko se pismo dalje pojednostavnjivalo; nisu se mogli razlikovati npr. znakovi za glasove d, t i r. Od VIII. st. pr. Kr. prevladavalo je tzv. demotsko pismo (grčki δημοτıϰός: pučki), najjednostavniji oblik egipatskoga pisma, koje se održalo do pokorenja Egipta od Arapa. I demotsko pismo, koje preko hijeratskoga vuče podrijetlo od hijeroglifa, pokazuje više razvojnih faza; obično se razlikuje rano (saisko i perzijsko), srednje (ptolemejsko) i kasno (rimsko) razdoblje. Dešifriranje hijeroglifa počelo je 1822. kada je francuski egiptolog Jean-François Champollion na temelju trojezičnoga natpisa na tzv. kamenu iz Rosette, pronađenome 1799., utvrdio prvi niz fonetskih hijeroglifa. Za razumijevanje tekstova pisanih hijeroglifima bila su potrebna temeljita poredbena istraživanja zasnovana na srodnosti koptskoga jezika sa starim egipatskim.
