henoteizam

henoteizam (od grč. εἷς, genitiv ἑνός: jedan i ϑεός: bog), naziv što ga je 1878. skovao M. Müller za štovanje jednoga boga kao glavnoga u mnogobožačkim religijama nekih naroda. Henoteizam može značiti: prizivanje jednoga boga (u danoj situaciji) kao jedinog u tom trenutku svijesti prisutnoga, tako npr. u Vedama (akutni henoteizam); štovanje vrhovnoga mjesnog ili nacionalnoga božanstva kao zaštitnika grada, naroda i sl. (permanentni henoteizam), s čime je spojena misao da drugi narod (grad, pleme) ima drugoga boga-zaštitnika (tako je npr. Marduk bog Babilona i poslije cijele države). Henoteizam se smatra prvim stupnjem prijelaza od mnogoboštva k jednoboštvu.