Harkiv (Харків [ha'rkiw], ruski Harkov i Har’kov/Харьков [xa'r’kəf]), grad i središte istoimene oblasti u sjeveroistočnome dijelu Ukrajine, na sastavu rijeka Harkiv (Harkov), Lopan (Lopan’) i Udi (Udy); s 1 443 207 st. (2020) drugi je grad u zemlji po broju stanovnika. Leži 26 km udaljen od ukrajinsko-ruske granice. Prema prvom urbanističkom planu iz 1804. izgrađena je mreža prometnica (proširene nakon 1918), koje se radijalno šire od staroga dijela grada. Najstarija je građevina saborna crkva iz 1689. Crkve (Sv. Trojstva iz 1764., Uznesenja iz 1767); građevine u konstruktivističkom stilu između svjetskih ratova. Važno je kulturno i znanstveno središte Ukrajine s više sveučilišta (Harkivsko, najstarije, osnovano je 1805; tehničko, pravno, astronautičko, poljoprivredno i dr.), visokih škola, mnogim znanstvenoistraživačkim institutima, kazalištima (dramsko, opera i balet, rusko dramsko, lutkarsko), knjižnicama (Harkivska državna znanstvena knjižnica s približno sedam milijuna svezaka, sveučilišna i dr.) i muzejsko-galerijskim ustanovama (umjetnički, prirodoslovni, povijesni i drugi muzeji). Ubraja se među najveća industrijska središta zemlje. Uz jaku strojogradnju i proizvodnju tenkova i vozila (traktori, turbine, kuglični ležaji, alatni strojevi, transportni i rudarski uređaji, lokomotive, zrakoplovi), razvijene su astronautička, elektrotehnička, elektronička, kemijska, farmaceutska, prehrambena i tekstilna industrija, proizvodnja medicinske opreme te tiskarstvo. Harkiv je cestovno i željezničko čvorište, s gradskom podzemnom željeznicom (od 1975) i međunarodnom zračnom lukom.
Osnovali su ga Kozaci kao graničnu utvrdu u ratu s Krimskim Tatarima 1654., a od 1765. bio je sjedište guvernera. Razvoj grada u drugoj polovici XIX. st. povezan je s iskorištavanjem ugljena iz Donjeckoga bazena te izgradnjom željezničke pruge (1868). Bio je glavni grad Ukrajinske Sovjetske Socijalističke Republike 1922–34. U II. svjetskom ratu s mostobrana kraj Izjuma na Severskome Donjecu, uspostavljenog u veljači 1942., sovjetske su snage 12. svibnja otpočele novu ofenzivu. Probivši njemačke položaje, približile su se Harkivu s juga i Poltavi s istoka. U drugoj polovici svibnja njemačke su trupe otpočele protunapad, koji je doveo do desetodnevne bitke uz sudjelovanje oko 30 sovjetskih i 30 njemačkih divizija. Bitka je završila opkoljavanjem većega dijela sovjetskih snaga, posljednji put u operacijama na istočnom bojištu.
