Guy-Blaché [gi blašẹ'], Alice, francuska filmska redateljica (Saint-Mandé kraj Pariza, 1. VII. 1873 – Wayne, New Jersey, 24. III. 1968). Djetinjstvo je provela u Švicarskoj i Čileu, gdje joj se otac bavio knjižarstvom. Od 1894. tajnica Léona Gaumonta, a od 1895. tajnica u poduzeću L. Gaumont et compagnie. Pretpostavlja se da je već 1896. režirala film Kupus-vila (La Feé aux choux), preradbu pučke priče, vjerojatno prvi igrani film u povijesti (sačuvane su kasnije verzije iz 1900. i 1902). Od 1897. voditeljica je proizvodnje u Gaumontovu poduzeću, za koje do 1907. producira ili režira oko 1000 dokumentarnih i igranih filmova (sačuvano ih je oko 150). U filmovima iskazuje zanimanje za komiku, inovaciju i eksperiment (korištenjem višestrukih ekspozicija, kretanja unatrag, elipsi, boje i dr.), pridajući posebnu pozornost osmišljavanju mizanscene, što je napose vidljivo u komediji Provalnici (Les Cambrioleurs, 1898) te spektaklima Esmeralda (La Esméralda, 1905., prema romanu Zvonar crkve Notre-Dame u Parizu Victora Hugoa) i Kristov život (La Vie du Christ, 1906), realiziranim u 25 epizoda. Također je 1902–07. realizirala stotinjak plesnih i zvučnih filmova (phonoscènes), koristeći se Gaumontovim patentom chronophonea. Od 1907. živjela u SAD-u sa suprugom, filmskim snimateljem i redateljem Herbertom Blachéom (1882–1953), voditeljem Gaumontove podružnice u New Yorku; od 1910. samostalno su vodili vlastito poduzeće Solax, jedan od vodećih američkih filmskih studija prije utemeljenja Hollywooda (od 1912. sa sjedištem u Fort Leeju, New Jersey), za koje je režirala velik broj zapaženih filmova (u jednoj roli). Ističu se melodrame Padajuće lišće (Falling Leaves, 1912., prema noveli O. Henryja) te komedije Budala i njegov novac (A Fool and His Money, 1912), prvi (poznati) film s isključivo afroameričkim likovima (ujedno lišenim rasne stereotipizacije), Rudar Algie (Algie, the Miner, 1912; suredateljica s Harryjem Schenckom i Edwardom Warrenom), koja se dotiče homoseksualne tematike, Stvaranje američkoga građanina (Making an American Citizen, 1912), o američkom doprinosu poboljšanju položaja žena, te Ograničenje brzine pri ženidbi (Matrimony’s Speed Limit, 1913), komediju zabuna u raspletu koje se razotkriva kritika rasne diskriminacije u SAD-u. Profeministička stajališta izrazila je i u fantastičnom filmu Godine 2000 (In the Year 2000, 1912; preradba ranijega filma Posljedice feminizma – Les Résultats du féminisme, 1906), vesternu Dvije male borkinje (Two Little Rangers, 1912), u kojem dvije djevojčice spašavaju oca, kao i suradnjom s glumicom Olgom Petrovom (od pet filmova sačuvan je dugometražni Vampir – The Vampire, 1915); izgubljena dugometražna melodrama Mamac (The Lure, 1914) tematizira prostituciju. Pokraj tematske izazovnosti, njezina su kasnija ostvarenja hvaljena zbog prizorne i glumačke uvjerljivosti; ističe se naturalizam detalja u dugometražnoj adaptaciji novele Edgara Allana Poea Jama i klatno (The Pit and the Pendulum, 1913). Karijere ugrožene premještanjem filmske industrije u Hollywood, od 1913. njezine dugometražne filmove (oko 25) producira suprugovo poduzeće Blaché Features, potom njihovo novo poduzeće U.S. Amusement Corporation. Nakon razlaza sa suprugom (koji 1918. odlazi u Hollywood, a razveli su se 1920), požara u kojem su 1919. uništeni studiji Solaxa te nakon što je potkraj 1919. zamalo preminula od španjolske gripe tijekom produkcije svojega posljednjega (nesačuvanoga) dugometražnog filma Ukaljan ugled (Tarnished Reputation, 1920), vratila se 1922. u Francusku, napustivši kinematografiju. Posmrtno joj je tiskana Autobiografija filmske pionirke (Autobiographie d’une pionnière du cinéma, 1976).
