Gruzija (gruzijski Sakartvelo), država na području Kavkaza, zapadnim dijelom uz Crno more (duljina obale 310 km); na sjeveru graniči s Rusijom (723 km), na istoku i jugoistoku s Azerbajdžanom (322 km), na jugu s Armenijom (164 km) i Turskom (252 km). Obuhvaća 69 700 km² (bez Abhazije i regije Chinvali / Južne Osetije 57 160 km²).
Prirodna obilježja
Gruzija je pretežito planinska zemlja (54% teritorija leži iznad 1000 m) s izrazitom reljefnom raznolikošću. Na sjeveru obuhvaća južne ogranke Velikoga Kavkaza (najviši su vrhovi Šhara/Šxara, 5068 m, i Jangi-Tau, 5058 m), raščlanjene dubokim riječnim dolinama, a na jugu dio Maloga Kavkaza (2850 m). Između njih pružaju se međuplaninske udoline i nizine; na zapadu, u porječju donjega toka rijeke Rioni do obale Crnoga mora, pruža se Kolhidska nizina (Kolheti), prekrivena debelim slojem aluvijalnih naslaga. U središnjem i istočnome dijelu, uz rijeku Kuru, pružaju se nizine: Unutrašnja Kartli, Donja Kartli i Alazani. Na krajnjem južnome dijelu zemlje izdiže se vulkansko Samsarsko gorje (Didi Abuli, 3301 m). U planinskome području česti su potresi i klizanja zemljišta.
Glavna je rijeka istočne Gruzije Kura (gruzijski Mtkvari; 1364 km), koja izvire u Turskoj i utječe u Kaspijsko jezero (Azerbajdžan), a zapadne Rioni (327 km), koja izvire na Velikom Kavkazu, a utječe u Crno more kraj luke Poti. Porječje donjega toka Rionija, nekad močvarni kraj, izgradnjom kanala postalo je glavni ratarski kraj Gruzije (uzgoj suptropskih kultura). Rijeke Velikoga i Maloga Kavkaza usjekle su duboke doline; njihove vode koriste se za rad hidroelektrana.
Klima je suptropska (primorje, Kolhidska nizina, nizine istočnoga dijela zemlje) do umjereno kontinentalna (Imeretijska, Iorska i Džavahetijska visoravan), a ovisi o udaljenosti od Crnoga mora i nadmorskoj visini. Na zapadu, uz Crno more i u Kolhidskoj nizini, do 600 m visine, prevladava vlažna suptropska klima (1000 do 2800 mm oborina godišnje); srednja temperatura u siječnju iznosi 5 °C, a u srpnju 23,6 °C. Nizine istočnoga dijela zemlje, zaštićene planinama od hladnih zračnih masa sa sjevera zimi i toplih zračnih masa s Crnoga mora, imaju suhu suptropsku klimu s nižim temperaturama zimi i manjom količinom oborina (500 do 800 mm godišnje). Granica je vječnoga snijega na 2800 do 3600 m; ledenjaci prekrivaju 508 km² ili 0,7% teritorija.
Šume prekrivaju više od 39% površine; u nižim predjelima prevladava hrast, grab, kesten, a u višima bukva, jela, omorika, bor; iznad 1880 m prostiru se visokoplaninski pašnjaci. Velik je broj biljnih (Pinus pithyusa) i životinjskih endema.
Stanovništvo
U Gruziji živi 3 713 804 st. prema popisu iz 2014 (bez stanovništva Abhazije i regije Chinvali / Južne Osetije) ili 15% manje stanovnika nego 2002 (4 371 535 st.), a prema procjeni za 2017. godinu 3 718 200 st. Prosječna je gustoća naseljenosti 65,0 st./km² (2014), a najveća je uz obalu Crnoga mora (200 do 250 st./km²), u Kolhidskoj nizini i dolinama rijekâ Kure i Alazanija. Populacija Gruzije etnički je sve homogenija; Gruzijci čine 86,8% (2014; 83,8% stanovništva u 2002., na području bez Abhazije i Južne Osetije, a 70,1% stanovništva 1989. na području cijele Gruzije), Azerbajdžanci 6,3%, Armenci 4,5%, Rusi 0,7%, Oseti 0,4%, Kurdi 0,3%, Ukrajinci 0,2%, a ostali narodi 0,8%. Službeni je jezik gruzijski. Vjernici su pretežito kršćani, uglavnom pripadnici Gruzijske pravoslavne crkve (83,4%, 2014), te Armenske apostolske crkve (2,9%) i rimokatolici (0,5%); muslimani (suniti) čine 10,7% stanovništva. U Gruziji je 1959. živjelo 4 044 000 st., 1979. godine 4 686 400 st., a 1989. godine 5 443 400 st. Broj stanovnika povećavao se sve do 1992 (5 467 000 st.). Iseljivanje je bilo veće od useljivanja već tijekom 1980-ih, pojačalo se od 1989., a vrhunac je dosegnulo nakon raspada SSSR-a (127 000 više iseljenih nego useljenih 1995). Nakon proglašenja neovisnosti zemlju napušta uglavnom negruzijsko stanovništvo (Rusi, Armenci, Ukrajinci i dr.); u razdoblju 1991–2002. Gruzija je migracijama izgubila 894 100 st. U razdoblju 2003–12. trend iseljivanja slabi (u pojedinim godinama je useljivanje veće od iseljivanja), pa je u tom razdoblju Gruzija vanjskim migracijama dobila 62 300 st.; u razdoblju 2012–16. opet je jače iseljivanje od useljivanja. Početkom ratnih sukoba 1990-ih mnogi Oseti napuštaju Južnu Osetiju i sele se u rusku Sjevernu Osetiju, a Gruzijci se iseljuju s područja Abhazije (1992. je zbog rata izbjeglo iz Abhazije 250 000 st.). Prosječni porast broja stanovnika u razdoblju 2011–16. iznosio je – 1,5% godišnje. Prirodni priraštaj iznosi 1,6‰ (2016; u razdoblju 2006–13. iznosio je prosječno 2,4‰), natalitet 15,2‰, mortalitet 13,7‰, a smrtnost dojenčadi 9,0‰. Stanovništvo polako stari; u dobi je do 14 godina 18,6% populacije (2014; 21,0% u 2002), od 15 do 64 godine 67,1%, a starije je od 65 godina 14,3% (12,7% u 2002). Očekivano trajanje života za žene rođene 2013. iznosi 79,4 godine, a za muškarce 70,8 godina. Ekonomski je aktivno 2 021 500 st. (2015), od čega je nezaposleno 12,0%; u poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu aktivno je 44,7% (2017), u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 11,2%, a u uslužnim djelatnostima 44,1%. Glavni je grad Tbilisi s 1 108 717 st. (2014), u kojem je najstarije gruzijsko sveučilište (osnovano 1918). Ostali su veći gradovi (2014) Batumi (152 839 st.), Kutaisi (147 635 st.), Rustavi (125 103 st.), Gori (48 143 st.) i Zugdidi (42 998 st.). U gradovima živi 57,2% stanovništva (2014).
Gospodarstvo
Stjecanjem neovisnosti 1991. napušten je sovjetski socijalistički gospodarski sustav, te je započela tranzicija u smjeru stvaranja tržišnoga gospodarstva. Gospodarski razvoj bio je opterećen i separatističkom pobunom (1991–93), trgovinskom blokadom koju je nametnula Rusija (2006–13) te pogoršanjem rusko-ukrajinskih odnosa (od 2014). Početkom 1990-ih dolazi do ekonomske stagnacije i pada BDP-a (1990. iznosio je 7,7 milijarda USD, a ta je vrijednost dostignuta ponovno tek 2006). Udjel siromašnoga stanovništva smanjen je s 38,8% (2007) na 21,9% (2017). Stopa nezaposlenosti je 11,8% (2016). Godine 2017. ostvaren je BDP u vrijednosti od 15,1 milijardu USD; BDP po stanovniku iznosio je oko 4080 USD. Prema udjelu u sastavu BDP-a vodeći je uslužni sektor (oko 68%), a potom industrijski (24%) i poljoprivredni (8%). Značajan je razvoj turizma (2017. čini 8,5% BDP-a). Veličina javnog duga je 44,9% BDP-a (2017). Industrija se zasniva na rudarstvu i metalurgiji, proizvodnji vozila (lokomotive, traktori i dr.), hrane, tekstila, obuće i drvne građe. Od prirodnih izvora Gruzija je bogata vodama, šumama, rudama mangana, bakra i željeza, a ima manje zalihe ugljena i nafte. Povoljna klima omogućuje uzgoj mnogobrojnih vrsta voća (grožđe, citrusi), čaja, povrća i dr. Vrijednost izvoza ostvarenoga 2017. bila je 3,5 milijarda USD, a uvoza 7,4 milijarde USD. U izvozu prednjače vozila i oprema, prehrambeni proizvodi i vino, željezo, čelik, rude, kemikalije i dr. Najviše uvozi naftne proizvode i kemikalije, hranu, elektroničke i telekomunikacijske proizvode i opremu, vozila, farmaceutske proizvode, robu široke potrošnje i dr. Prema udjelu u izvozu (2017) vodeći su partneri Rusija (14,5%), Azerbajdžan (10%), Turska (7,9%), Armenija (7,7%) i Kina (7,6%); najveći dio uvoza je iz Turske (17,2%), Rusije (9,9%), Kine (9,2%) i Azerbajdžana (7,6%). Gruzija je važna tranzitna zemlja u prijenosu nafte i plina iz Rusije i Azerbajdžana prema Armeniji i Turskoj. Od 2000. članica je Svjetske trgovinske organizacije. Sporazum o pridruživanju Europskoj uniji potpisala je 2014.
Promet
Željeznička mreža duga je 1576 km (2015); glavna pruga povezuje Tbilisi s crnomorskim lukama te s Armenijom i Azerbajdžanom (Baku). Cestovna mreža duga je 20 553 km. Zbog unutarnjih oružanih sukoba 1992–94. željeznički i cestovni promet, u kojem veliku ulogu ima tranzitni promet, zabilježili su velik pad (teretni je 2012. iznosio samo 19,4% prometa iz 1991). Potkraj 2017. otvorena je željeznička pruga Kars–Tbilisi–Baku, koja standardnom širinom pruge povezuje Tursku s područjem Kavkaza, a ne prolazi Armenijom (do 1993. pruga Kars–Tbilisi–Baku prolazila je kroz Armeniju). Kroz Gruziju prolazi naftovod dug 883 km, od azerbajdžanskih nalazišta u Kaspijskom jezeru preko Bakua do naftnoga terminala Supsa kraj Potija na obali Crnoga mora, kao i trasa koja ide iz Bakua do turskog naftnoga terminala Ceyhan. Glavna je zračna luka Tbilisi, a morske luke Batumi i Poti.
Novac
Novčana je jedinica lari (GEL); 1 lari = 100 tetrija.
Povijest
Tragova ljudskih naselja na području Gruzije ima već iz paleolitika. Starogruzijska su plemena nastanjivala te krajeve vjerojatno od polovice II. tisućljeća pr. Kr. U razdoblju od VI. do IV. st. pr. Kr. stvorene su ondje dvije države, na zapadu Kolhida pod grčkim, a na istoku Iberija pod perzijskim utjecajem, koje su u I. st. pr. Kr. pokorili Rimljani. U III. i IV. st. u Gruziji se proširilo kršćanstvo. Tijekom IV. i V. st. Kolhida (Lazika) je pod vlasti Istočnorimskoga Carstva, a Iberija (Kartli) pod vlasti perzijskih Sasanida. Oslobodivši se u VI. st., Iberija se u VII–IX. st. nalazila pod vlašću Arapa. Kolhida se oslobodila bizantske vlasti u VIII. st. Nekoliko neovisnih državica na području Gruzije ujedinilo se tijekom X–XI. st. pod dinastijom Bagration (Bagrationovići). David Graditelj (1089–1125) suzbio je invaziju Seldžuka. Za Đure (Giorgia) III. (1156–84) i njegove kćeri Tamar (1184–1213) Gruzija je dosegnula vrhunac širenja i procvat osebujne kulture koja je preuzela utjecaje Grka-Bizantinaca, Arapa i Perzijanaca. Mongolske provale i osvajanja tijekom XIII. i XIV. st. opustošila su zemlju (Timur osam puta 1386–1403), koja se od vlasti mongolskih kanova oslobodila u XV. st., ali se raspala na nekoliko manjih kraljevstava (Imereti, Kartli i Kaheti) i kneževina. U XVI–XVIII. st. Gruzija je bila u interesnoj sferi Osmanskoga Carstva i Perzije. Sporazumom 1555. i 1639. Osmansko Carstvo dobilo je suverenitet nad zapadnom Imereti i nekoliko kneževina, a Perzija nad istočnim kraljevstvima Kartli i Kaheti. Oslobodivši se perzijskoga gospodstva, Kartli i Kaheti ujedinile su se 1762. u Istočnogruzijsko Kraljevstvo, kojega je vladar Heraklije (Erekle) II., 1783., prihvatio protektorat ruskoga cara (carice Katarine II.).
Ruski car Aleksandar I. manifestom je ukinuo Istočnogruzijsko Kraljevstvo 1801. Na početku XIX. st. u sklop Rusije došla je i Zapadna Gruzija: kraljevstvo Imereti te Megrelska, Gurijska, Svahetska i Abhaska kneževina, čime je najveći dio Gruzijaca došao pod vlast carske Rusije. Uz pomoć lokalnih feudalaca – koji su ukidanjem kmetstva 1864. nagrađeni većim zemljišnim maksimumom i tako relativno bolje prošli nego plemići najvećega dijela carske Rusije – ta je vlast počela Gruziju rusificirati. Tako je Gruzijska pravoslavna crkva priključena Ruskoj pravoslavnoj crkvi 1811., a 1817. stvoren je Gruzijski egzarhat, ukinuta upravna autonomija i nametnut ruski jezik. Česti su bili protufeudalni i protucarski ustanci kmetova (1804., 1812., 1819., 1841. i 1853–55), ali im se stanje nije poboljšalo ni nakon ukidanja kmetstva 1864. Nezadovoljstvo je dovelo do ranog prihvaćanja socijalističkih ideja, pa je 1893. u Tbilisiju osnovana grupa »Mesame Dasi«, prva marksistička socijaldemokratska organizacija Zakavkaskoga područja. U Veljačkoj revoluciji 1917. vlast su preuzeli menjševici i u koaliciji s manjim građanskim grupacijama 26. V. 1918. proglasili neovisnost Gruzije, oslanjajući se na pomoć Nijemaca, a poslije Britanaca i Turaka, koji su okupirali dio pograničnoga područja. Iako ju je boljševička vlada u Moskvi prva priznala, 7. V. 1920., nakon intervencije Crvene armije i poraza u građanskom ratu Gruzija je 25. II. 1921. postala sovjetska republika. Od 12. III. 1922. do 5. XII. 1936. zajedno s Azerbajdžanom i Armenijom bila je zemlja članica Zakavkaske federacije, a 1936. postala je zemljom članicom Sovjetskog Saveza.
U Tbilisiju su 1956. izbili prosvjedi protiv destaljinizacije te 1978. protiv najavljenih ustavnih promjena kojima bi ruski jezik postao službeni (uz gruzijski) nakon kojih je Eduard Ševardnadze, tadašnji vođa Komunističke partije Gruzije, uvjerio vlasti u Moskvi da odustanu od te namjere. Polazeći od gruzijskoga teritorija, SSSR je 1973. s Turskom sporazumno razgraničio teritorijalno more. U travnju 1989. izbile su u Tbilisiju nove masovne demonstracije sa zahtjevima za neovisnost Gruzije (s dvadesetak poginulih), te su komunističke vlasti potom započele pregovore s oporbenim organizacijama. Na prvim višestranačkim izborima potkraj listopada 1990. pobijedio je oporbeni blok Okrugli stol – slobodna Gruzija pod vodstvom istaknutog disidenta Zviada Gamzahurdije, koji je izabran za predsjednika novog parlamenta. Uoči izbora, komunistički prvaci u autonomnoj oblasti Južnoj Osetiji proglasili su republiku (kao dio SSSR-a). U prosincu 1990. upravno su je izdvojili iz Gruzije, a vlast u Tbilisiju zauzvrat im je ukinula autonomiju. Pošto je na referendumu potkraj ožujka 1991. više od 99% glasača podržalo neovisnost Gruzije, ona je proglašena 9. IV., a formalno je bila na snazi nakon sporazumnoga raspuštanja SSSR-a 22. XII. 1991. Gamzahurdija je u svibnju 1991. na izravnim izborima izabran za predsjednika republike; protivio se ruskom utjecaju te je inzistirao na snažnim predsjedničkim ovlastima. Protiv Gamzahurdije dio nacionalističke oporbe organizira prosvjede, a sredinom 1991. dolazi i do podjela u novoj vlasti. U situaciji rasta političke nestabilnosti i izbijanja sukoba Gamzahurdijinih protivnika i pristaša u rujnu, čemu je pridonijelo i djelovanje paramilitarnih postrojbi, Gamzahurdija nastoji sačuvati vlast okrećući se autoritarnim metodama (proglašava izvanredno stanje). Do otvorene oružane pobune dolazi u prosincu 1991. ulaskom protuvladinih postrojbi u Tbilisi, Gamzahurdijine snage su poražene u siječnju 1992., on se sklonio u Čečeniju, a vlast je preuzelo vojno vijeće na poziv kojega je upravljanje privremenom vladom u ožujku preuzeo Eduard Ševardnadze, prvo kao predsjednik Državnoga vijeća, potom, od kraja 1992. kao izravno izabrani predsjednik parlamenta (u tom je svojstvu bio i šef države). Oružani sukobi vladinih snaga i pobunjenih separatista izbili su početkom 1992. u Južnoj Osetiji te potkraj iste godine u Abhaziji. Te je pobune dijelom podupirala Rusija kako bi održala svoj utjecaj u Gruziji i na Kavkazu. U Južnoj Osetiji pobunjenici su u potpunosti preuzeli vlast do lipnja 1992. kada je, uz rusko posredovanje, dogovoreno primirje, a Južna Osetija je ostala pod kontrolom separatista. Rat u Abhaziji okončan je sporazumom 1. XII. 1993. Abhaziji, koja je gotovo u cijelosti ostala pod kontrolom separatista, zajamčena je autonomija, a primirje nadziru promatračka misija UN-a i ruske mirovne snage. Odnose s Rusijom Gruzija pak poboljšava uključivanjem u Zajednicu Neovisnih Država (ZND) u listopadu 1993. Istodobno su u zapadnim dijelovima zemlje trajali sukobi između Gamzahurdijinih pristaša i vladinih snaga do kraja 1993 (kada je Gamzahurdija umro u nerazjašnjenim okolnostima). Ševardnadze je 1995. izabran za predsjednika republike, a njegov Građanski savez Gruzije osvojio je apsolutnu većinu u parlamentu. Ševardnadze je uspio postupno okončati utjecaj paramilitarnih vođa te smanjiti političku nestabilnost, ali uz ograničavanje demokratskih procesa (njegova stranka pobjeđuje i na parlamentarnim izborima 1999., a on na predsjedničkima 2000) i raširenu korupciju. Od 2000. vladajuću stranku napuštaju zagovornici političkih i gospodarskih reformi, a nakon izbora u studenom 2003., na kojima koalicija stranaka koje su podržavale Ševardnadzea osvaja prvo mjesto, uz oporbene optužbe za prijevare, dolazi do masovnih demonstracija (tzv. revolucija ruža) te Ševardnadze podnosi ostavku. Na predsjedničkim izborima u siječnju 2004. velikom većinom pobjeđuje Mihail Šakašvili, kandidat Ujedinjenog nacionalnog pokreta, a koalicija okupljena oko te stranke osvaja u ožujku parlamentarnu većinu. Nova vlast potiče suradnju s Europskom unijom, SAD-om i NATO-om (uz pogoršanje odnosa s Rusijom) te započinje sveobuhvatne reforme koje dovode do gospodarskoga rasta i pada korupcije, ali zbog nedostatne demokratizacije potkraj 2007. izbijaju novi prosvjedi okončani raspisivanjem prijevremenih predsjedničkih izbora na kojima (u siječnju 2008) Šakašvili ponovno pobjeđuje. Početkom kolovoza 2008. Sakašvili je, nakon topničkih napada južnoosetskih snaga na gruzijske položaje, pokrenuo ofenzivu na Južnu Osetiju nakon koje je Rusija vojno intervenirala i porazila gruzijske snage te priznala državnu neovisnost Abhazije (čije su snage uz pomoć ruskih zauzele i dijelove Abhazije dotad pod gruzijskom vlašću) i Južne Osetije (u sukobima je bilo više stotina poginulih); 16. kolovoza sklopljeno je primirje. Šakašvilijeva politika izazivala je kritike za zloporabu ovlasti i nove oporbene prosvjede za njegovom smjenom. Na parlamentarnim izborima u listopadu 2012. pobijedila je opozicijska koalicija predvođena strankom Gruzijski san vođa koje, milijunaš Bidzin Ivanišvili, postaje premijer. Nakon razdoblja tzv. kohabitacije, na predsjedničkim izborima u listopadu 2013. pobjeđuje kandidat Gruzijskoga sna Georgij Margvelašvili. Politička prevlast te stranke (kojom je, kao i vladom, neizravno nastavio upravljati Ivanišvili iako se potkraj 2013. povukao s premijerskoga položaja) potvrđena je na parlamentarnim izborima 2016. i 2020., kada samostalno osvaja apsolutnu zastupničku većinu, a njezine vlasti isprva provode političke i socijalne reforme, ali i pokreću istrage protiv članova prijašnjih administracija (Sakašvili je 2018. u odsutnosti osuđen na 6 godina zatvora zbog zloporabe ovlasti te od 2021. služi kaznu). Na predsjedničkim izborima u studenom 2018. pobijedila je nezavisna kandidatkinja Salome Zurabišvili (ministrica vanjskih poslova 2004–05), koju je podržao Gruzijski san. Vlade Gruzijskoga sna postupno, uz vanjskopolitičko približavanje Rusiji, zauzimaju naglašenija neliberalna i euroskeptična stajališta (Gruzija 2023. stječe status kandidata za članstvo u Europskoj uniji, ali vlada 2024. odgađa pregovore o članstvu) što dovodi do razlaza s predsjednicom Zurabišvili koja je podržala protuvladine proteste 2023. koji su izbili zbog uvođenja većeg nadzora nad radom nevladinih udruga, kao i nakon parlamentarnih izbora u listopadu 2024., kada oporba optužuje vlasti za izborne prijevare. Zurabišvili je odbila priznati rezultate tih izbora te se i dalje smatra legitimnom predsjednicom, iako je izborni kolegij potkraj 2024. za novog predsjednika republike izabrao Mihaila Kavelašvilija.
Politički sustav
Prema Ustavu od 24. VIII. 1995., odnosno njegovim amandmanima, Gruzija je parlamentarna republika. Predsjednik republike šef je države; bira ga posebni izborni kolegij od 300 članova (čine ga svi parlamentarni zastupnici te predstavnici područnih predstavničkih tijela) na mandat od 5 godina i na najviše dva mandata. Predsjednik republike ima pravo suspenzivnog veta na zakone. Izvršnu vlast ima vlada na čelu s premijerom koji imenuje ministre. Premijera bira parlament na prijedlog najjače stranke ili najmanje trećine zastupnika, a potom ga predsjednik republike formalno imenuje. Vlada je za svoj rad odgovorna parlamentu koji joj može izglasati tzv. konstruktivno nepovjerenje (istodobno sa smjenom premijera mora se izglasati novi). Zakonodavnu vlast ima jednodomni Gruzijski parlament (Sakartvelos Parlamenti) sa 150 zastupnika, koje izravno biraju građani razmjernim sustavom na mandat od 4 godine. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi građani s navršenih 18 godina života. Ustavom je predviđeno da, nakon uspostave teritorijalne cjelovitosti države, parlament postane dvodoman, s Republičkim vijećem kao domom građana i Senatom kao domom predstavnika autonomnih republika i drugih područnih jedinica. Sudsku vlast obnašaju Vrhovni sud od najmanje 28 članova i niži sudovi. Visoko pravosudno vijeće od 14 članova predlaže suce koje potom bira parlament. Ustavni sud od 9 sudaca nadzire ustavnost pravnoga sustava i zakona. Država je administrativno podijeljena na dvije autonomne republike (Adžariju te Abhaziju teritorij koje gruzijske vlasti ne nadziru), devet regija i jedan grad s posebnim statusom (Tbilisi). Nacionalni praznik: Dan neovisnosti, 26. svibnja (1918).
Političke stranke
Gruzijski san (Karpuli etsneba), osnovan 2012., populistička je stranka. Izvorno stranka lijevoga centra, postupno je prihvatila neka konzervativna (i euroskeptična) stajališta, zagovara dobre odnose s Rusijom. Osnivač joj je poduzetnik (najbogatiji Gruzijac) Bidzin Ivanišvili (premijer 2012–13). Pobijedila je na parlamentarnim izborima 2012., na čelu ideološki raznolike koalicije te potom samostalno, osvajajući apsolutne zastupničke većine, na izborima 2016., 2020. i 2024. Ujedinjeni nacionalni pokret (Ertiani Natsionaluri Modzraoba), osnovan 2001., stranka je desnoga centra, liberalno-konzervativne i proeuropske orijentacije. Osnivač joj je Mihail Šakašvili (predsjednik republike 2004–13). Bila je vladajuća stranka nakon izbora 2004. i 2008., a u oporbi je od izbora 2012., do 2024. kao najjača oporbena stranka. Na izborima 2024. predvodila je koaliciju Jedinstvo – narodni pokret (u kojoj su još dvije stranke nastale rascjepima u Ujedinjenom nacionalnom pokretu) koja je bila treća po broju glasova i zastupnika, neznatno iza Koalicije za promjene (čine je četiri stranke od kojih su tri osnovali bivši članovi Ujedinjenog nacionalnog pokreta).
