Griesbach [gri'zbah], Đuro, hrvatski fotograf (Srijemska Mitrovica, 25. X. 1911 – Zagreb, 27. III. 1999). Fotografiju je učio u oca Ljudevita Griesbacha. Pozornost javnosti privukao je 1928. dokumentarnom fotografijom dolaska ranjenoga Stjepana Radića u Zagreb. Potom se usavršavao u Foto-Fachschule u Berlinu.
Nakon povratka u Zagreb postao je suradnik Fotografijskog arhiva starih umjetničkih spomenika JAZU (danas Schneiderov fotografijski arhiv HAZU) stvorivši pod vodstvom Artura Schneidera 1930–41. jedinstven fundus više od 2000 dokumentarnih snimki hrvatskih umjetničkih i kulturnih spomenika. Fotografijama je bilježio duh ondašnjega Zagreba (Peščenica noću, 1929; Hrvatske karijatide, Sitni penezi, Pečenjar, 1932; Na Dolcu, 1939) kao i javne događaje (Sv. misa metropolita Bauera na Markovu trgu; Učenice milosrdnih sestara u procesiji), a 1931. postao je službeni fotograf kralja Aleksandra I. Karađorđevića i kraljice Marije na njihovim gostovanjima u Zagrebu i okolici (fotoreportaže je objavljivao u časopisima Svijet i Obitelj). Istodobno se ističe odmjerenim kompozicijama seoskoga života u ciklusu Hrvatsko zagorje (1930–32), koje izlaže na svojoj prvoj samostalnoj izložbi (Zagreb 1933). Od 1932. bavio se i oblikovanjem kreativnih razglednica za očevu tvrtku »Griesbach i Knaus«, a od 1935. u Dubrovniku je vodio fotografsku radnju »Foto Tempo« te zastupao tvornice automobila Adler i Steyr. U to doba snimio je seriju fotografija Dubrovnika i okolice, s turističkim, ali i socijalnim motivima (Daščari u Gružu, 1935–36) te svetkovinu sv. Vlaha u Dubrovniku, a 1939. i Plitvička jezera u boji. Za II. svjetskog rata služio je u zrakoplovstvu NDH, a poslije rata bio zatočen u logoru na Krndiji.
Od 1946. radio je u zagrebačkoj Obrtnoj školi kao nastavnik automehanike, od 1948. u tvornicama »Fototehnika« i »Fotokemika« na proizvodnji fotoaparatura, od 1953. vodio je proizvodnju fotorazglednica u turističkom poduzeću »Putnik«, a od 1959. djelovao je kao samostalan umjetnik. Premda je pretežno snimao realističke cikluse fotografija (Duž Jadrana, 1958; Čipke Venecije, 1959; Jadran u slici, 1959–60; Bijeli labudovi Jadrana, 1965; Bijeli Zagreb, 1977; Od stabla do violine, 1987), sklon promišljanju forme 1960-ih minimalizira sadržaj (Bez naslova, strukture, 1966–70), a potkraj 1970-ih realne motive preobražava u fantastične slike (ciklus Priča o drvetu, 1976–78), što ga dovodi do fotografske apstrakcije (serija Prividi, 1980), ostvarenja naglašenoga, grafičkog ritma. Izrađivao je turističke razglednice za poduzeća »Vjesnik« (1968–78) i »Naša djeca« (1995), bavio se i reklamnom fotografijom, većinom za drvnu industriju (»Exportdrvo«), a suradnja s Jadrolinijom 1955–65. rezultirala je putujućom izložbom njegovih fotografija na brodovima 1965.
Izlagao je na skupnim izložbama, a samostalno u Zagrebu (višestruko u razdoblju 1958–95., uključujući 1983. retrospektivu u MUO-u; posmrtna izložba 1999) i Clevelandu (1959). Suosnivač je međunarodne izložbe Fotoforum u Grazu 1973. Autor je serije članaka i fotografija Putovanje lijepom našom u časopisu Matica (1984–88), a 1998. objavljena je knjiga njegovih autobiografskih crtica Tragom Indijanca. Konstruirao je kamere, aparate za povećavanje, dijaskop, stroj za kopiranje i sušenje razglednica visokoga sjaja. Bio je predsjednik (1958., 1969–76) i doživotni počasni predsjednik (od 1977) Fotokluba Zagreb, nositelj počasnog zvanja ekscelencije Međunarodnoga saveza fotografske umjetnosti. Dobio je Nagradu grada Zagreba za uspjehe u umjetničkoj fotografiji (1994) i Nagradu »Faust Vrančić« (1995) za životno djelo na području tehničkoga stvaralaštva.
