grb, hrvatski, državni simbol Republike Hrvatske. Čini ga središnji štit s prikazom povijesnoga grba Kraljevine Hrvatske, iznad kojega je kruna s pet manjih štitova s povijesnim hrvatskim grbovima. U blagom luku poredani su u kruni grb s polumjesecom i zvijezdom, prema starijim tumačenjima najstariji simbol hrvatskih zemalja, te grbovi Dubrovnika, Dalmacije, Istre i Slavonije. Republika Hrvatska novi je grb prihvatila 21. XII. 1990., a uporaba i izgled uređeni su mu Zakonom o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske.
Grb Kraljevine Hrvatske
Jedan je od najstarijih simbola hrvatske državnosti. U štitu se naizmjence redaju crveni i bijeli (srebrni) kvadrati, danas ustaljeno u odnosu 5 × 5 crvenih i bijelih kvadrata, no prije nekonzistentno i u drugim odnosima (najčešće 4 × 4, 4 × 6, 5 × 6, 6 × 6, 8 × 8), kao i različitim bojama početnoga polja. Najstariji do danas poznat prikaz grba (4 × 4) nalazi se na freski s motivom heraldičkoga Davidova tornja u dominikanskom samostanu grada Bolzana (Bozen) iz 1490–94. Poznatiji je po starosti drugi (1495), sačuvan na svodu kuće gradskog suca Waltera Zellera u Innsbrucku, gdje se javlja (4 × 4) samostalno i kao središnji dio složenog osobnoga grba cara Maksimilijana I. uz kojega se vežu i prikazi na znamenitom innsbruškom tornju grbova (Wappenturm) iz 1496/7. gdje je prvi put uz grb natpisom jasno naznačeno da predstavlja Kraljevinu Hrvatsku, kao i na alegorijskim drvorezima (Trijumfalni luk i Trijumfalna povorka) te na više mjesta u rodoslovlju Habsburgovaca koje je 1510–12. izradio Hans Burgkmair. Budući da svi najraniji prikazi dolaze s habsburškog prostora, danas se uglavnom smatra da je nastanak grba kao znamena Kraljevine Hrvatske (u užem smislu, bez priobalne Dalmacije) rezultat djelovanja habsburškoga dvora. Grb se već 1511., a zatim opetovano 1520-ih, s istom atribucijom javlja i u heraldici dinastije Jagelović (najpoznatiji je primjer velikog talira kralja Ludovika II. iz približno 1525). Diplomatičku potvrdu dobio je 1. I. 1527. u povelji o izboru Ferdinanda I. za hrvatskoga kralja u Cetinu, gdje je otisnut na pečatu s 8 × 8 crveno-bijelih kvadrata i natpisom Sigillum Regni C[roat]ie, što potvrđuje da je hrvatsko plemstvo već tada grb rabilo kao državni simbol. Usponom Habsburgovaca na hrvatsko prijestolje postaje sastavnim dijelom službene vladarske heraldike, a s prevagom hrvatskog imena i znakovlja do XX. st. postupno prerasta u simbol cjelokupnoga hrvatskog prostora.
Nastanak grba tumačio se različito. Prema nekima riječ je o habsburškom preuzimanju već postojećeg i među plemstvom prihvaćenoga grba. Pavao Ritter Vitezović (1701) držao je da crveno-bijela polja odražavaju drevnu podjelu hrvatskih zemalja na Crvenu i Bijelu Hrvatsku, dok je narodna predaja, prvi put zabilježena tek potkraj XIX. st. i danas stoga većinom odbačena, uzorak povezivala sa šahovskom pločom i pobjedom kralja Stjepana I. Držislava nad duždom Petrom II. Orseolom. Postavku o postojanju domaće tradicije podupire crveno-srebrni šahirani (5 × 6) obiteljski grb Ludovika Perovića iz 1491., uklesan na kamenom reljefu Svetog Trojstva u senjskoj katedrali, koji se unatoč jasnoj atribuciji obitelji Perović (Perovich) katkad neosnovano dovodi u vezu s hrvatskim državnim grbom. Danas je općenito prihvaćeno tumačenje da je grb tvorevina habsburških heraldičara koji su u procesu stvaranja grba njegovu simboliku oblikovali ili samostalno ili djelomično preuzimajući postojeću. U novije doba sve je više zagovornika teze da crveno-bijela polja predstavljaju kamene blokove, odnosno metaforu zidina nastalu pod utjecajem važnosti Hrvatske u obrani od Osmanlija potkraj XV. i početkom XVI. st., kao i simbolike predziđa (antemurale) koju su hrvatski staleži sustavno propagirali pred europskim vladarima.
Grb Kraljevine Dalmacije
Prvi se put javlja na prikazu zastave uz šator »sina ugarskog vojvode« u hannoverskom primjerku ilustriranoga kodeksa La Destructioun de Rome (1275–1300) u inačici s tri leopardove glave. Kao samostalni grb i ujedno najstariji simbol hrvatske državnosti pojavio se u grbovniku Gelre (nastalome između 1370. i 1414) i na pečatima kralja Sigismunda Luksemburgovca iz 1406. i 1411. Osnovni oblik grba – u štitu u rasporedu 2 : 1 (dvije gore, a jedna dolje) smještene su tri lavlje glave s krunama – u početku je varirao. Osim nekonzistentnog prikazivanja glava kao leopardovih (en face), odnosno lavljih (profilno), uz koje se povremeno javlja i antropomorfna varijanta, isprva nije bila ujednačena ni boja štita (najčešće crvena ili plava). Konačan se i do danas korišten oblik s tri leopardove glave na modrom štitu većinom ustalio od potkraj XV. i tijekom XVI. st. Nije jasno je li grb nastao kao potpuno nov na kraljevskom dvoru ili je riječ o preuzimanju i heraldičkoj prilagodbi već postojećeg simbola lava, koji bi prema nekim mišljenjima mogao imati korijene u atributima vlasti hercega kao najvišega kraljeva zamjenika južno od Drave. Grb je izvorno predstavljao cjelokupan teritorij između Drave i Jadrana, odnosno sve hrvatske zemlje pod vlašću ugarskoga kralja. Političkim i pojmovnim razdvajanjem Kraljevine Hrvatske i Dalmacije u dvije političke cjeline nakon 1409. i mletačkog preuzimanja priobalja, kao i pojavom te rastom važnosti zasebne Kraljevine Slavonije, počeo se grb postupno rabiti isključivo kao simbol Dalmacije što su prihvatili kasniji habsburški vladari izražavajući ujedno time pretenzije prema dalmatinskim područjima koja su do 1797. bila pod mletačkom vlašću. Kao znamen svih hrvatskih zemalja nastavio se u službenoj carskoj heraldici ipak povremeno rabiti, osobito na kovanom novcu, sve do XVII. st.
Grb Kraljevine Slavonije
Jedini je hrvatski državni grb sa sačuvanom grbovnicom i izvornim heraldičkim opisom, a staležima Kraljevine Slavonije dodijelio ga je kralj Vladislav II. Jagelović 8. XII. 1496. U modrom štitu nalaze se dvije poprečne srebrne grede, koje predočuju rijeke Savu i Dravu. Između greda crveno je polje po kojem heraldički udesno lagano korača kuna. U gornjem je modrom polju zlatna (crvenkasta) šesterokutna Marsova zvijezda. Grbovnicom je pretheraldički simbol kune, koji tada već neslužbeno predstavlja kraljevinu, o čemu svjedoči i kraljev navod da je »Kraljevina Slavonija od davnina imala za grb jednu kunu«, i službeno prihvaćen kao osnovni element grba. Prema prevladavajućem mišljenju oznaka kune korijene ima u srednjovjekovnom porezu u kuninu krznu (marturina), odnosno s tim povezanom kasnijom uporabom na slavonskom kovanom novcu od XIII. st. Upitno je predstavlja li štit s četveronožnom životinjom u kraljevskom pečatu Matije Korvina iz 1464. navodni stariji slavonski grb s jednom kunom ili je pak, što je vjerojatnije, riječ o bugarskom grbu. Grb je izvorno predstavljao političku zajednicu županija na prostoru današnje sjeverozapadne Hrvatske koja tijekom XIII–XV. st. prerasta u Kraljevinu Slavoniju. Diplomatičku potvrdu dobio je već 1497. u novom pečatu kraljevine, gdje je uz grb otisnut natpis Sigillvm Nobilivm Regni Sclavonie 1497. Tim su pečatom sve do XIX. st. bile potvrđivane odluke slavonskog, odnosno od 1558. zajedničkoga hrvatsko-slavonskog sabora, čime grb postaje u punom smislu i jednim od državnih simbola hrvatskih zemalja.
Grb Istre
Najstariji istarski grb nalazi se u grbovniku Wappenbuch des Heiligen Römischen Reiches Stephana Brechtela iz sredine XVI. st. – dijagonalna riječ ISTERREICH smještena je u srebrnoj gredi unutar srebrnog štita i predstavlja ondašnju habsburšku knežiju. Današnji grb, koji se potpuno razlikuje od najranijega, prve heraldičke potvrde dobiva u drugoj polovici XVII. st., iako se u dekorativnoj uporabi na kartama i vedutama lik koze, jarca ili rogatog satira javlja kao simbol poluotoka već od XVI. st. Zbog onodobne političke podjele nije jasno je li grb nastao u habsburškoj ili mletačkoj sferi, no tijekom vremena neupitno počinje predstavljati cijeli poluotok. Najstariji mu je prikaz u grbovniku L’Araldo Veneto koparskog aristokrata Giulija Cesarea de Beatiana iz 1680., gdje se plavi štit sa zlatnom kozom na četiri noge, purpurnih rogova i udova javlja unutar složenoga grba Mletačke Republike nakon propasti koje je bio 1797–1918. službeni grb austrijske pokrajine (markgrofovije) Istre. U heraldičkoj tradiciji pojavljuju se mnogobrojne inačice boja štita i pojedinih elemenata grba, kao i spola središnje životinje (koza ili jarac), njezine orijentacije i stava, no postupno se ustalio današnji oblik – u modrom štitu zlatna koza okrenuta heraldički udesno, s crvenim papcima i rogovima. Prema opisu Giulija Cesarea koza simbolizira naporan rad, dok su drugi njezino podrijetlo tumačili povijesnom i gospodarskom važnošću kozarstva u Istri, odnosno dovodili ga u vezu s latinskim nazivom za Kopar (Caprae; koza – capra). U novije doba javilo se mišljenje o razvoju iz prvotnih kartografskih prikaza satira, no argument o čistom anagramu (Istra – satir) opstoji isključivo u hrvatskom jeziku, dok u latinskom i talijanskom nije održiv.
Grb Dubrovačke Republike
Početci grba Dubrovačke Republike sežu u 1358. kada su gradske vlasti, tek oslobođene mletačkog podložništva, Višegradskim ugovorom uredile odnose s kraljem Ludovikom I. Anžuvincem. Dubrovnik je time stekao široku autonomiju, ali se, kao formalno podložan ugarskom vladaru, obvezao isticati grb ondašnje dinastije. Taj grb, uz prijašnje znamenje s likom sv. Vlaha, od sredine XIV. st. trajno je prisutan u dubrovačkoj simbolici – isprva tek sporadično, no od XVI. st. pa sve do ukinuća republike 1808. prerastao je u glavno državno znamenje i simbol dubrovačke samostalnosti (iako i dalje često uz lik sv. Vlaha). Najstariji sačuvani prikaz grba nalazi se na slici sv. Vlaha Lovra Dobričevića iz 1455–58. Za razliku od ugarskog izvornika s po četiri crvene i srebrne (bijele) grede, dubrovački je najčešće započinjao srebrnom bojom. Tijekom XVII. st. javlja se inačica u kojoj bijele grede, slijedom tumačenja da simboliziraju četiri najveće ugarske rijeke, dobivaju valovitu ornamentiku, a u nekim su prikazima od početka XVIII. st. i plave boje; s tom je bojom i u pojednostavljenom obliku (dvije crvene grede), zbog vizualne ujednačenosti s ostalim dijelovima, grb uklopljen u krunu današnjega grba Republike Hrvatske.
Grb s polumjesecom i zvijezdom
Simboli polumjeseca i zvijezde pojavljuju se potkraj XVI. st. u heraldici ranonovovjekovne ideologije ilirizma. Poslije se važnošću ističu grbovi s polumjesecom i osmokrakom zvijezdom na crvenom štitu iz Korjenić-Neorićeva (1595) i Fojničkoga grbovnika (1660–80) te Vitezovićeve Stematografije (1701), svi pripisani fiktivnoj Iliriji kao zemlji svih ilirskih naroda. Iako iza grba najvjerojatnije stoji biblijsko-kršćanska simbolika, tijekom XIX. st. prevladala je interpretacija Ljudevita Gaja koja je povezuje sa slavenskom mitologijom i motivom poganske leljive (združenog mjeseca – Lelja i zvijezde – Danice ili Lade). Od 1838. leljiva je krasila i naslovnicu Danice ilirske postavši jednim od simbola ilirskog pokreta. Daljnjim povezivanjem s prikazima na hrvatskim frizaticima hercega Andrije (kraj XII – početak XIII. st.) i slavonskim banovcima (XIII–XIV. st.) oblikovalo se mišljenje da je riječ o najstarijem znamenju hrvatskih zemalja. Slijedom toga grb s polumjesecom i zvijezdom, najčešće na modrom štitu, tijekom XIX. st. katkad se javlja uz postojeće simbole triju kraljevina. Takva su tumačenja danas uglavnom odbačena, a najraniji simboli frizatika prepoznati kao preuzeti s već postojećeg novca koji je u austrijskom gradu Friesachu kovao salzburški nadbiskup. Premda stoga heraldički razvoj i uporaba motiva polumjeseca i zvijezde ne upućuju na njihovu povezanost s hrvatskom vladarskom ili državnom heraldikom, to je znamenje, prepoznato kao »najstariji poznati grb Hrvatske«, 1990. ušlo u službenu uporabu na grbu Republike Hrvatske.
Sjedinjeni grb hrvatskih zemalja
Povezivanjem kraljevina zajedničkim banom (od 1476) i saborom (od 1558), kao i do XIX. st. postupnim prelaskom s pluralne (tri međusobno povezane kraljevine) na singularnu pravnu formulaciju (jedna kraljevina s tri sastavnice), grbovi se hrvatskih zemalja od XVI. st. sve češće prikazuju udruženo, ali uglavnom u tri zasebna štita. Početkom XVII. st. javljaju se prvi sjedinjeni grbovi unutar istog štita, no takvi su prikazi sve do sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. ostali nekonzistentni i neslužbeni. Uz kralja Matiju II. veže se najstariji poznati prikaz samostalnoga sjedinjenoga grba triju kraljevina, onaj iz grbovnice Ivana Budora (1610), s heraldički desno smještenim slavonskim, lijevo hrvatskim, a u srcu, unutar manjeg štita, dalmatinskim grbom. U zagrebačkoj katedrali, na nadgrobnoj ploči bana Tome II. Erdődyja iz 1624., nalazi se najstariji grb u rasporedu koji se poslije rabio – u gornjoj polovici štita smješteni su grbovi Dalmacije i Hrvatske, a u donjoj Slavonije.
Hrvatsko-ugarskom nagodbom 1868. osiguran je zaseban položaj Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije unutar Austro-Ugarske Monarhije i prvi put zakonski definiran njezin grb koji se rabio do 1918 (određeno je da Trojednu kraljevinu predstavlja sjedinjeni grb triju kraljevina s krunom sv. Stjepana, no bez heraldičkog opisa izgleda i rasporeda). U praksi se grb najčešće oblikovao kao trostruko podijeljen štit (2 : 1), s heraldički lijevo hrvatskim, a desno dalmatinskim grbom u gornjem te slavonskim u donjem dijelu. Takva je podjela štita, ponovno bez opisa pojedinih grbova, ozakonjena 1887. odlukom Sabora, iako se do 1918. javljaju i drugačiji razmještaji (osobito u položaju Hrvatske i Dalmacije).
Do završetka I. svjetskog rata 1918. grb Kraljevine Hrvatske uglavnom se već uvriježio za općeprihvaćen simbol hrvatskog naroda te je kao takav ušao u službenu heraldiku Države Srba, Hrvata i Slovenaca (1918), odnosno Kraljevine SHS/Jugoslavije (1918–41). Nakon početnih varijacija konačan je oblik državnoga grba sankcioniran Vidovdanskim ustavom 1921. Predstavljajući hrvatsku sastavnicu, šahirani se srebrno(bijelo)-crveni grb s 25 (5 × 5) polja nalazio unutar drugog polja štita u rasporedu 2 : 1, uz znamenje Srba (srebrni križ s četiri ocila na crvenom polju) i Slovenaca (srebrni mlađak u položaju lađe s tri zlatne zvijezde na modrom polju). U istom je razdoblju na hrvatskom prostoru samostalni šahirani grb ostao sveprisutan u neslužbenoj uporabi, a kao glavni nacionalni simbol uvelike je afirmiran 1925. tijekom proslave tisućgodišnjice krunidbe kralja Tomislava.
Uspostavom Banovine Hrvatske 1939. za njezin je grb zakonskom odredbom od 10. IX. 1940. uzet štit s 25 (5 × 5) crveno-srebrnih (bijelih) kvadrata i početnim crvenim poljem. Štit je bio okrunjen zlatnom krunom dinastije Karađorđević.
NDH je za svoj grb 28. IV. 1941. uzela štit s 25 (5 × 5) srebrno-crvenih kvadrata s početnim srebrnim (bijelim) poljem. Iznad štita, unutar zvjezdolike pleterne vitice crvene boje, nalazilo se bijelo polje u kojem je bilo smješteno tamno modro slovo U.
Narodna (od 1963. Socijalistička) Republika Hrvatska prihvatila je ustavom od 18. I. 1947. novi grb. Polje je okruženo dvama snopovima zlatnoga žitnoga klasja; u dnu je polja željezni nakovanj, nad kojim je valovita morska pučina iz koje se izdiže šahirani crveno-bijeli grb s 25 (5 × 5) polja s prvim crvenim kvadratom. Iznad grba izlazi sunce, nad kojim je, između vrhova klasja, smještena zlatnom bojom obrubljena crvena petokraka zvijezda. Izvan službene uporabe rabio se, osobito tijekom Hrvatskog proljeća, šahirani grb bez propisanih okolnih ukrasa, koji je od donošenja ustavnih amandmana 25. VII. 1990. do prihvaćanja današnjega grba 21. XII. 1990. ujedno bio prvi službeni grb Republike Hrvatske.
