Gordimer [gɔ:'dimə], Nadine, južnoafrička književnica engleskog izraza (Springs, Transvaal, 20. XI. 1923 – Johannesburg, 13. VII. 2014). Odrasla u židovskoj obitelji južnoafričke srednje klase, kao kći Litavca i Engleskinje. Školovala se u Johannesburgu. Premda je pripadala povlaštenomu bijelom sloju usred južnoafričkog aparthejda, bila je njegova gorljiva protivnica. O razornim učincima rasizma pisala je u svojim ranim romanima (npr. Pokojni građanski svijet – The Late Bourgeois World, 1966). Opisala je zatvorenost i krutost kolonijalnog života, nemoć zapadnog liberalizma u borbi protiv rasne podijeljenosti kroz varijacije odnosa bijelaca i crnaca, muškaraca i žena, povlaštenih i podređenih. Djelo joj obilježuje jasan, kontroliran, nesentimentalan, analitički stil, pun ironijskih obrata. Kao trajnu napetost između sklonosti prema samoizolaciji i težnje društvenoj pravdi, propitivala je sukob između osobnoga i javnoga u romanima Počasni gost (A Guest of Honour, 1970), Konzervator (The Conservationist, 1974), Julyjev narod (July’s People, 1981), Priča mojega sina (My Son’s Story, 1990) i dr. Nakon političkog ukinuća aparthejda, nastavila je problematizirati moralne dvojbe ne samo svoje sredine, ali sa sve većom sumnjom u mogućnost zbiljske društvene promjene: Nitko da me prati (None to Accompany Me, 1994), Kućni pištolj (The House Gun, 1998), kao i temu neostvarivosti ljubavi na rascjepu kultura: Usput (The Pickup, 2001). Napisala je više zbirki kratkih priča, primjerice Skok (Jump, 1991), te više zbirki eseja, npr. Pisanje i bivanje (Writing and Being, 1995) i dr. Sastavila je antologiju južnoafričkih crnačkih pisaca Crni tumači (The Black Interpreters, 1973). Za svoje autentično nastojanje oko suživota različitih kultura dobila je Nobelovu nagradu za književnost 1991.
