glad, organski osjet složena karaktera, praćen obično osjećajem neugode. Osjet gladi u samom početku nije neugodan; poslije se pojavljuju povremeni grčevi želuca, mučnina, glavobolja, opća slabost i psihička uzbuđenost. (→ gladovanje)
Glad u svijetu
Glad je pratilac oskudice, bijede, niskog stupnja tehnološkog i društvenog razvoja i elementarnih nepogoda. Može biti trajna pojava, koja zahvaća najsiromašnije slojeve (kronična glad), ili pak može povremeno zahvatiti veće dijelove neke zemlje, čak i sveukupno pučanstvo pojedinih područja (periodična glad). Posredni i neposredni uzroci gladi su elementarne nepogode, koje duže ili kraće vrijeme zahvaćaju određeno područje (suše, poplave, najezde kukaca i drugih štetnika, erozije), ratovi (pljačke, razaranja) i epidemije, kada je u većem opsegu smanjena proizvodnja potrošnih dobara, posebno hrane. Pojava gladi česta je u gospodarski nerazvijenim zemljama, gdje je, zbog zaostalosti u načinu obradbe zemlje, pučanstvo izloženo stalnoj oskudici živežnih namirnica. Kao društvena pojava, glad je oduvijek zaokupljala pozornost političara, ekonomista i društvenih teoretičara. Jedno je od najpoznatijih objašnjenja gladi teorija engleskog ekonomista Th. R. Malthusa (1766–1834), prema kojoj će na svijetu uskoro ponestati hrane, jer se pučanstvo množi geometrijskom progresijom, a zalihe se hrane povećavaju aritmetičkom progresijom, pa zbog toga treba spriječiti pretjeran rast pučanstva. Na temelju Malthusova naučavanja nastao je pokret koji je provodio sustavnu promidžbu i potaknuo mjere za smanjenje rasta pučanstva (maltuzijanstvo).
Glad stalno prati povijest čovječanstva. Izvan vegetacijskoga razdoblja različitih plodina, čovjek prvotne društvene zajednice umirao je od gladi ako se ne bi uspio opskrbiti mesom divljih životinja. Razvoj poljodjelstva omogućio je stvaranje većih naselja kao i stvaranje zaliha hrane za kritična razdoblja nedovoljna uroda. Prvi spomen gladi nađen je u blizini katarakta Nila, na otočiću Shallacu, na granitnome spomeniku na kojem je urezan tekst s opisom gladi (7 gladnih godina) za faraona III. dinastije Djosera (oko 2650. pr. Kr.), kada 7 godina Nil nije plavio zemlju. Taj prikaz gladi potpuno odgovara kliničkoj slici što su je poslije opisivali različiti povjesničari i liječnici. U srednjovjekovnoj Europi glad je najčešće zahvaćala seosko stanovništvo, koje su za nerodnih godina pljačkali vlastela i veleposjednici. K tomu, zemljom su kružile bande razbojnika i voj. plaćenika, pljačkale seljake i oduzimale im zalihe hrane. Za gladi, ljudi su jeli uginule životinje, štakore i miševe, korijenje i koru drveća. U ljetopisima se govori i o pojavi ljudožderstva; spominje se kuga i druge epidemije kao posljedice gladi. Podatci o ljudožderstvu postoje iz godine 793., 868., 869., 1005. i 1032. Tako se XI. i XII. st. spominju kao gladna stoljeća Europe. Glad je tjerala ljude na masovne seobe. U XIII. st., zbog nešto razvijenijeg poljodjelstva i bolje razmjene robe, glad je bila nešto rjeđa, ali je ipak povremeno harala Europom. Prve mjere protiv špekulativnoga dizanja cijena kruhu u godinama nerodice spominju se za Karla Velikoga. – U Indiji, Kini, Japanu i Indoneziji postojao je sustav žitnica sa zalihama hrane za izgladnjelo pučanstvo u godinama nerodice. I u nekim našim gradovima (u Dubrovniku, Zadru i dr.) postojao je žitni fond (fontico), odakle se narodu posuđivalo žito u gladnim godinama. Osvojivši Indiju, Englezi su ondje ukinuli sustav žitnica, a tako su postupili i Nizozemci u Indoneziji, što je prouzročilo masovnu glad u tim zemljama u XVIII. i XIX. st. S razvojem tržišta iščezava sustav žitnica i u Japanu. I kapitalističku je revoluciju pratila glad. Zbog nasilna upropaštavanja seljačkih gospodarstava u ime industrijalizacije i pratećeg osiromašenja seljaka izbila je glad u Engleskoj i Irskoj, a zatim i u Francuskoj, Njemačkoj i dr. U zemljama gdje se industrijski kapitalizam probijao na štetu ravnomjerna poljoprivredna rasta, izbijale su najoštrije krize, a glad je bila češća i većih razmjera. Tako se, primjerice, u Kini nakon nasilna ulaska stranoga kapitala često pojavljivala glad. Za japanskog imperijalističkoga pohoda na Kinu i građanskog rata srušen je u Kini sustav brana i kanala za natapanje, a naglo se smanjio i broj grla stoke. Nizale su se gladne godine. Tako je 1927. glad zahvatila područje s 9 milijuna ljudi, 1928. s 37 milijuna, 1929. s 54 milijuna, a 1931. čak sa 70 milijuna. I u Indiji je prelaskom na kapitalizam zapušten sustav kanala za natapanje. U drugoj polovici XIX. st. i u početku XX. st. Indija je pretrpjela 19 velikih pojava gladi. Od početka 1769. do 1800. od gladi je pomrlo oko 12 milijuna ljudi, od 1800. do 1850. oko 2 milijuna, a od 1864. do 1901. glad je pomorila 19 milijuna ljudi. Posljednja glad velikih razmjera harala je Indijom 1918–19. i ostavila 13 milijuna mrtvih. – I u Rusiji je u XX. st. bilo gladi. Za građanskog rata 1918–20. glad je zahvatila 35 gubernija s 90 milijuna ljudi, od kojih je gladovalo najmanje 40 milijuna, zatim se ratu pridružilo dugo sušno razdoblje i teška nerodica 1921–22., kada je od gladi pomrlo oko 5 milijuna ljudi; smrtnost se u tom razdoblju povećala 3 do 4 puta. Staljinova politika prisilne kolektivizacije poljoprivrede izazvala je veliku glad u Ukrajini 1932–33., kada je umrlo nekoliko milijuna ljudi. Za II. svjetskog rata sile Osovine izazvale su glad u nizu okupiranih zemalja, primjerice u Jugoslaviji, Norveškoj, Poljskoj, Francuskoj i Grčkoj. Prema službenim podatcima, od gladi je u razdoblju od travnja 1941. do kraja 1943. u Ateni, Pireju i 30 glavnih provincijskih gradova Grčke umrlo 104 000 ljudi, a povećana je smrtnost također bila izravna posljedica gladovanja. Klasični opisi gladi temelje se na pojavi gladi u varšavskome getu 1943., u Nizozemskoj 1944–45. i za opsade Lenjingrada 1941–42. U mnogim je zemljama zabilježeno i ljudožderstvo. Za II. svjetskog rata oko 6 milijuna ljudi bilo je izvrgnuto gladovanju u njemačkim koncentracijskim logorima.
Nakon II. svjetskog rata problem gladi i dalje je ostao jednim od najtežih problema čovječanstva; on je to tragičniji što svijet gladi opstoji usporedno sa svijetom izobilja. Mnoga su područja Srednje i Južne Amerike, Afrike i južne Azije bila izložena latentnom ili akutnomu gladovanju. Prema procjenama FAO-a iz sredine 1980-ih, oko 500 milijuna stanovnika Zemlje konzumira manje hrane od potrebne kritične razine. Procjene broja umrlih kreću se u desetcima milijuna godišnje, bilo da se radi o izravnom, trenutačnom umiranju ili o umiranju kao posljedici kronične gladi.
U novije doba (1992/93) glad trpi stanovništvo zemalja subsaharske Afrike i sjeverne Afrike, Bliskog istoka, Azije, Latinske Amerike i istočne Europe. Glavni su uzroci prirodne katastrofe (poplave i potresi u Aziji), katastrofe koje izaziva čovjek (građanski ratovi, etnički sukobi) i suša (južna i istočna Afrika), odnosno podbačaj uroda (južna i istočna Afrika).
Podatci Svjetskoga programa za hranu (WFP) za 1992. pokazuju da je u 12 zemalja 157 milijuna ljudi (3% svjetskog pučanstva) trpjelo zbog gladi ili kronične pothranjenosti.
Sustavno se problem svjetske gladi počeo proučavati i ublažavati tek nakon II. svjetskog rata, akcijama specijalizirane organizacije UN-a za poljoprivredu i prehranu, FAO. Prema podatcima te organizacije, zemlje Europe i Sjeverne Amerike, koje obuhvaćaju tek 1/3 stanovništva Zemlje, troše 3/4 raspoloživih zaliha hrane. Stanovnici Azije, koji sačinjavaju 1/2 stanovništva Zemlje, troše manje od 1/3 raspoloživih zaliha hrane. U mnogim se nerazvijenim zemljama osjeća velik manjak životinjskih bjelančevina, a zbog toga trpe osobito djeca od 1. do 4. godine života. – FAO je 1960. poveo »Svjetsku kampanju protiv gladi«, s glavnim ciljem da u cijelome svijetu probudi svijest o problemima gladi i neuhranjenosti. Mjere za povećanje proizvodnje hrane u nerazvijenim zemljama, što ih predlaže i podupire FAO, sastoje se u poboljšanju agrikulturnih metoda i mehanizacije poljoprivrede, u primjeni umjetnih gnojiva, melioraciji, uvođenju dvostruke žetve, uništavanju štetočina i u istraživanju i pronalaženju novih izvora hrane.
Akcije ublažavanja posljedica gladi, osobito s obzirom na mlade naraštaje, provode mnoge međunarodne organizacije i ustanove, a najpoznatija je među njima UNICEF.
Glad u hrvatskim zemljama
Glad je postala češća s prodiranjem Osmanlija i raseljavanjem stanovništva. Osobito teška glad »fames extrema« harala je 1454–56. U potrazi za hranom, mase izgladnjelih krenule su iz područja pod osmanskom vlašću prema sjeveru, zapadu i moru. Vijeće umoljenih u Dubrovniku, uplašeno tisućama gladnih, odlučilo je ne pustiti ih u grad, već im osigurati prijevoz u južnu Italiju (gdje još i danas postoje hrvatska naselja nastala u to doba).
U XVI. st. iz svih je hrvatskih krajeva javljano o gladi. God. 1529. Šimun Glavić pisao je u Šibeniku: »U to vrime bihu tri zla na svitu. Najprve biše glad tolika da umri u Lukoranu u samo korizmu ljudi 500, ter u Sutomiščici, a u gradu ni broja ne biše, toliko ih mraše. A po inih mestih po Dalmaciji u duplo većem mrahu gladom i mi nevolno živismo i vsi naši monastiri bihu vele nevolni…« Glad je 1539–41. stigla i u Dubrovnik, gdje je s kugom u 22 mjeseca odnijela živote 50 plemića i 4500 pučana, što je oko 10% tadašnjega stanovništva Dubrovačke Republike. Iz toga gladnoga doba potječe institucija žitnih zaliha u Dubrovniku: svake bi se godine punile državne zalihe novim žitom; čuvalo se u »rupama«, javnim spremištima građenima poput dubokih bunara (danas Muzej Rupe).
Najstrašnija glad u našim je područjima harala 1685–90. Uzrok su joj bile loše ljetine, združene s povlačenjem Osmanlija nakon poraza pod Bečom 1683., vojno-ratne rekvizicije i seobe stanovništva. Najgora glad vladala je vjerojatno 1689., kada ljetopisac franjevačkoga samostana u Lašvi Stjepan Margitić spominje ljudožderstvo.
Glad je harala i u XVIII. i XIX. st. na svim hrvatskim područjima. Jedan je kroničar 1710. pisao da zbog gladi »ode sva Hercegovina u Donju zemlju«. U Ljetopisu franjevačkoga samostana iz Makarske, koji je vođen 1773–94., gotovo je svaka druga godina opisana kao gladna, sa stotinama žrtava od gladi. Gladna godina po svoj Dalmaciji, Bosni i Hrvatskoj bila je 1784. Iz Splita piše Luka Kuliši da »velika glad bi po svemu svitu«, a u Splitu da »glad je pomrlo čemu ni konac ni broja«. Franjevac iz Bosne piše kako se »ne može vjerovati kako je bila strašna ova godina bijede naše«.
Kroz cijelo XIX. st. javljala se glad. Na svim hrvatskim područjima vladala je 1815–17. kao nova pandemija. U Makarskoj »skoro sva djeca, koja su tada (1815) umrla, umrla su od gladi«. Iz Vojne krajine izvještavalo se da je »posvud veliki glad. Mnogi od gladi pomrli…«. Glad je vladala u Lici 1828–29., u Dalmaciji 1835., opet u Lici 1848., u Hercegovini i Dalmaciji 1846–48. No, već u polovici XIX. st. stvorili su se uvjeti za smanjivanje intenziteta gladi. Postupno se ukidalo kmetstvo, koje je bilo jedan od njezinih uzroka; uvodile su se u plodored prinosnije kulture (u prvom redu kukuruz i krumpir) i mijenjala nekadašnja praksa ostavljanja velikih površina na ugaru (u tropoljnome plodoredu). U poljoprivredu su postupno ulazili novi strojevi i prinosnije sorte žita; izobražavali su se poljoprivrednici, a razvoj je prometa ukinuo nekadašnju izolaciju pojedinih područja. Sve je to pridonijelo tomu da se od druge polovice XIX. st. glad rjeđe javljala, bila slabijeg intenziteta i s manjom smrtnošću.
U XX. st. nema učestale gladi, a njezino je pojavljivanje uglavnom povezano s dvama svjetskim ratovima. Za I. svjetskog rata glad je vladala u Bosni i Hercegovini, Dalmaciji i Istri, pa su desetci tisuća žena i djece bili prisiljeni otići u Podunavlje kako bi se prehranili. No glad se bilježila i u mirnim godinama: primjerice, u Hercegovini 1927., 1935. i 1940. Nakon II. svjetskog rata glad postupno nestaje.
