Geisslerova cijev [gại'sləɹ~] (po njemačkom staklopuhaču Heinrichu Geissleru (1814–79), koji ih je izrađivao), staklena cijev u kojoj pod sniženim tlakom plina (neon, helij, argon, živine pare) pri visokom električnom naponu (najčešće od 2 do 15 kV) između elektroda nastaju električno izbijanje i svjetlosne pojave.
Jednostavne Geisslerove cijevi početkom XX. st. primjenjivale su se kao indikatori visokoga električnog napona jer su u blizini izvora visokog napona, poput Teslina transformatora, svijetlile i bez kontakta sa strujnim krugom. Primjenjivale su se i u istraživanju svjetlosnoga spektra i tad su u sredini bile stanjene u kapilaru.
Od Geisslerovih cijevi razvila se neonska rasvjeta (neonske cijevi, svjetleće cijevi) koja služi i danas: neonske cijevi oblikovane u slova, znakove ili likove, rabe se za izradbu svjetlećih poruka u vanjskom oglašavanju i sl. Boja emitirane svjetlosti ovisi o vrsti i tlaku plina u cijevi te o vrsti i boji stakla, a postiže se i dodatkom para nekih metala, pa tako cijevi punjene neonom svijetle crveno, one punjene argonom i živinim parama plavo, a natrijevim parama žuto itd. Ako se na staklo cijevi nanese fluorescentni sloj, on će svijetliti vlastitom bojom, pa je danas dostupno stotinjak boja neonskih cijevi. (→ fluorescentna cijev)
