frizura (njem. Frisur, franc. frisure, prema franc. friser: kovrčati < lat. frigere: pržiti), način na koji se uređuje (češlja, reže i plete) kosa. Razvoj frizure, kojoj prvi tragovi dopiru do najstarijih civilizacija (paleolitičke Venere, špiljske slikarije), uvjetovan je nizom činitelja. Simbolika frizure zahvaća najrazličitije aspekte društvenog i pojedinačnog života. Dugoj kosi muškaraca pripisivala se gdjekad magična moć kao nositelju snage (biblijska priča o Samsonu, Homerovi »dugokosi Ahejci«); nekad ju nose svećenici i pripadnici različitih vjerskih redova. Kod Franaka je u starije doba duga kosa u muškarca bila znak vladarske funkcije, poslije plemstva ili slobodnjaštva; nekad je ona oznaka staleža i zanimanja (germanski ratnici, grenadiri). Kratka kosa označuje često položaj pojedinca u obitelji i zajednici. Tako se npr., u nekim civilizacijama, u znak sramote kosa šiša ili reže kriminalcima, prostitutkama, svrgnutim vladarima, a kao obilježje podređenosti moraju je rezati robovi, zarobljenici i sluge. Kratka je kosa gdjekad i znak vjerske funkcije: nose ju svećenice i redovnice različitih vjera, klerici i redovnici (»tonzura«); u staroj Grčkoj dječaci su na prijelazu u pubertet žrtvovali svoje pramenove Artemidi, Apolonu ili nimfama. U mnogim je civilizacijama kraćenje kose oznaka udovištva ili znak žalosti. I pojedini načini češljanja i pletenja kose (frizura u užem smislu) imaju često simboličko značenje. Pletenice još i danas gdjegdje razlikuju udanu ženu od neudane. Perčin je također nekad imao socijalno obilježje; nosili su ga npr. panduri, gusari, mornari; u Kini je on u XX. st. ukinut, jer se njegovo uvođenje u XVII. st. smatralo simbolom podčinjavanja Kineza mandžurskoj dinastiji. – Kao izraz težnje za uljepšavanjem, uvriježenih običaja i modnih hirova, frizura ima dugu povijest. Malo je naroda koji svojoj kosi ne posvećuju nikakve pozornosti (Pigmejci, Bušmani, Veda, stanovnici Ognjene Zemlje); već spomenici najstarijih poznatih kultura pokazuju razmjerno razvijene frizure. Asirci, Babilonci i Perzijanci mazali su i kovrčali kosu ili brijali glavu i nosili – kao Egipćani – vlasulje (perike). Ženska egipatska frizura pokazuje veliku raznolikost (pletenice, upleti, nakiti, dijademi i sl.). Kod Grka se prvotno duga opuštena i jednostavno povezana kosa već u klasično doba (osobito u gradovima i među imućnijim slojevima), pod egipatsko-istočnjačkim utjecajem, češljala i spletala u profinjene oblike. Grkinje su obično s mnogo ukusa vezivale kosu na vrhu glave, rjeđe puštale uvojke da im slobodno padaju na vrat; vlasi su često bile ukrašene vrpcama i nakitom, bojene (u crno i plavo) i posute zlatnim, crvenim i bijelim prahom. Rimljani i Rimljanke u početku su oponašali grčke frizure, ali uređivanju kose nisu posvećivali veću pozornost; tek oko 300. pr. Kr., kada su u Rim sa Sicilije stigli prvi frizeri (tonsores), briga za kosu postala je važnim elementom rimskoga javnog života. U I. st. pr. Kr., nakon osvajanja Galije, rimske su se matrone, koje su pretežito bile tamnokose, oduševile plavom kosom pa je u modu ušlo bojenje kose. U carsko doba otmjene Rimljanke nose često na glavi cijelu arhitektonsku konstrukciju, koja gdjekad premašuje veličinu glave, i drže u službi posebne ropkinje češljačice (ornatrices). Za svoju frizuru brinuli su se i muškarci; u Ciceronovo doba i ugledni državni funkcionari nosili su umjetne kovrče. U ranom srednjem vijeku frizura se na Zapadu pojednostavnjuje, uglavnom pod utjecajem kršćanstva, koje je protivnik kićenosti. U Bizantu se kosa i dalje pomno njegovala, a pod istočnjačkim se utjecajem glava sve više ukrašavala dijademima, upletima i kapama. Moda različitih pokrivala za glavu doskora se, osobito od križarskih ratova dalje, proširila cijelom Europom i bila je karakteristična za gotovo cio srednji vijek. Glava se ponovno počela slobodno otkrivati u doba renesanse. Talijanski renesansni slikari prikazuju obično žene koje skupljaju kosu uvis i vežu je mrežicom ili ju izbrijavaju na čelu i sljepoočicama, a ostatak prepleću u neobične girlande i rešetke (raquette frizura), ali i takve koje po sredini podijeljenu kosu puštaju u slobodnim valovima niz ramena. Tipična muška frizura u doba renesanse je »kolba«, kosa srednje duljine razdijeljena oko cijele glave. Vrhunac je modnog ludovanja u pogledu frizure bilo doba baroka. Od Luja XIV. u modi je bila allonge-perika, obvezna za plemiće i časnike; potkraj XVII. st. zamijenio ju je perčin s uvojcima sa strane, koji se pudrao. Uz nekoliko jednostavnijih ženskih frizura (à la garçon, à la Maria de Medici, à la Fontange), u XVIII. st. započelo je razdoblje fantastičnih vlasulja i frizerskih konstrukcija u kojima su se prirodna i umjetna kosa na najneobičnije načine miješale s nakitom, vrpcama, perjem, umjetnim cvijećem, voćem i sl., predstavljajući katkad cijele scene (»poufs«). U Parizu je, uz poseban frizerski ceh, osnovana čak i frizerska akademija (1765). Prvi udarac tomu hirovitom razdoblju zadan je 1780., kada je kraljica Marija Antoaneta u porodu izgubila kosu i uvela sasvim kratku (à l’enfant) frizuru. Za Revolucije se uvode sve više jednostavne frizure. U XIX. st. ušlo je u običaj da muškarci nose kratku kosu; ženska frizura doživjela je mnoge promjene; bidermajerske gospođe češljale su uvojke na dvije strane, ostavljajući »gnijezdo« u sredini; iz tzv. »madonske« frizure nastala je »chignon« u doba krinolina. Značajan događaj u povijesti frizure bilo je otkriće ondulacije (1872) i posebno trajne ondulacije (1901). Za I. svjetskog rata javlja se ženska, tzv. paževska frizura, a 1927–28. žene su kosu šišale sasvim kratko (bubikopf). Kosa se zatim produljuje, slobodno opušta ili veže u punđu. Krajem 1940-ih i u 1950-ima, nakon novog tipa razbarušene kratke frizure (tifus frizura), počelo je ugledanje u antikne (grčko-rimske, egipatske) modele. Tijekom 1960-ih počelo je produljivanje muške frizure po uzoru na frizuru glazbene skupine The Beatles (beatle frizura); istodobno ženska frizura nastavlja trendove iz 1950-ih (npr. tzv. modeli »zlatne kacige«). Otada je frizura za dulje vrijeme postala jedan od najvažnijih socio-kulturnih fenomena i distinktivno obilježje različitih socijalno-političkih usmjerenja među mladeži. U 1970-ima dominantna frizura muške mladeži (osobito tinejdžera) bila je duga, zapuštena kosa (stilovi hipija, rokera); istodobno, žensku frizuru karakterizirali su jednostavnost i izbjegavanje uporabe umjetnih sredstava prilikom oblikovanja (modeli vrlo duge i ravne kose). Krajem 1970-ih i tijekom 1980-ih prisutan je trend kratke i uredne muške frizure s tendencijom povratka na uzore iz 1950-ih (tzv. šminkeri yuppiji); takav je trend povezan s jačanjem konzervativne i materijalističke ideologije u društvu. Nasuprot tomu, u istom razdoblju jačaju i ekstravagantni modeli (bojenje pramenova neobičnim bojama, uporaba gela za postizanje čvrstoće kose i dr.), podjednako primjenljivi u oba spola (npr. pankeri). Od 1980-ih kod ženske mladeži sve je popularniji stil tzv. afro-frizure (cijela je kosa spletena u nizove malih pletenica); istodobno je među muškom populacijom sve prisutniji rastafarijanski stil (duga, bujna i raščupana kosa; frizura je često načinjena uporabom različitih jakih kemijskih preparata). Kao negacija frizure, dolazi kod muške populacije i do trenda brijanja glave, nerijetko povezana s negativno usmjerenim društvenim pogledima (npr. tzv. skinheadsi). Od 1990-ih nije dominantan ni jedan trend, a karakteristično je preživljavanje svih navedenih pravaca.
