Friedkin [fri:'dkin], William, američki filmski redatelj (Chicago, 29. VIII. 1935 – Los Angeles, 7. VIII. 2023). Rođen u obitelji ukrajinsko-židovskih korijena. Bez formalnoga filmskog obrazovanja, s 18 godina počeo je režirati emisije na lokalnoj TV postaji u rodnom gradu. Nagrađivanim dokumentarnim TV filmom Narod protiv Paula Crumpa (The People vs. Paul Crump, 1962) privukao je pozornost producenata, no njegov prvi hollywoodski film, mjuzikl Dobra vremena (Good Times, 1967) doživio je neuspjeh pa daljnje filmove do 1971. režira izvan hollywoodske industrijske matrice: ističu se Rođendanska zabava (The Birthday Party, 1968), u britanskoj produkciji, prema drami i scenariju Harolda Pintera, mjuzikl Noć kada je nestao striptiz (The Night They Raided Minskyʼs, 1968) te Čudnovata družina (The Boys in the Band, 1970), jedan od prvih američkih filmova homoseksualne tematike. Potom ostvaruje dva filma kojima se istaknuo kao predvodnik modernističkoga stila u razdoblju tzv. Novog Hollywoooda, iako mu nije pripadao: Francuska veza (The French Connection, 1971), nagrađen četirima Oscarima (i za film i režiju), zbog naturalističkog pristupa žanru gangsterskoga filma i svijetu međunarodne narkomafije iznimna je stilistička intervencija u hollywoodske žanrovske obrasce, a Egzorcist (The Exorcist, 1973), vrhunsko ostvarenje filma strave, imao je golem javni odjek. Premda nikada nije ponovio tako potpun uspjeh tih filmova, u sljedećim je djelima razradio svoj naturalističko-modernistički postupak obilježen opisnom, dokumentarističkom režijskom metodom i pažljivom uporabom zvuka i popratne glazbe (npr. kompozicijâ njemačke elektroničko-ambijentalne skupine Tangerine Dream), kao i s njim povezane teme obilježene moralno-etičkom problematikom (interpersonalne odnose određuju novac, opojne droge, patrijarhat, seksualna žudnja i transgresija te posljedične psihičke devijacije). Adaptacija romana Nadnica za strah Georgesa Arnauda, ostvarena 1977. pod naslovom Čarobnjak (Sorcerer), o skupini otpadnika koja prevozi opasan teret u južnoameričkoj prašumi, radikalizira naturalistički pristup i retrospektivno se drži jednim od važnijih ostvarenja američke kinematografije 1970-ih, dočim su Noćno kruženje (Cruising, 1980), o policijskom agentu koji traži serijskoga ubojicu u svijetu homoseksualnih, sadomazohističkih noćnih klubova New Yorka u drugoj polovici 1970-ih, te Živjeti i umrijeti u Los Angelesu (To Live and Die in LA, 1985), o policajcu u lovu na krivotvoritelje novca, međašni filmovi američke kinematografije 1980-ih, s junacima nejasnoga morala te ambigvitetnih svršetaka. Kritičko nerazumijevanje, izloženost feminističkoj i queer kritici te prosvjedima homoseksualne zajednice, a napose komercijalni krah svih triju filmova odveo je potom Friedkina, često vođenoga željom za kontroverznim temama i poetikom ekscesa, u niz nezapaženih filmova; ističu se tek kriminalistički film o smrtnoj kazni Divljanje (Rampage, 1987., u SAD-u prikazan 1992. bez odjeka) i TV film Dvanaest gnjevnih ljudi (12 Angry Men, 1997). U završnoj etapi karijere ugled je vratio nezavisno produciranim filmovima prema dramskim tekstovima Tracyja S. Lettsa: film strave Buba (Bug, 2006), psihološki prikaz paranoje, nagradila je kritika u popratnom programu Quinzaine des réalisateurs festivala u Cannesu, a crna komedija Ubojiti Joe (Killer Joe, 2011), nagrađena na Venecijanskom filmskom festivalu, obilježena je parodijski pretjeranim prikazom nasilja i seksualnosti. Objavio je memoarsku knjigu Friedkinova veza (The Friedkin Connection, 2013).
