Fridrik II. Veliki, pruski kralj (Berlin, 24. I. 1712 – dvorac Sanssouci kraj Potsdama, 17. VIII. 1786). U mladosti se zbog svoje sklonosti prema književnosti i znanostima često sukobljavao sa svojim ocem Fridrikom Vilimom I. Kada se pokušao osloboditi očeve stege bijegom u inozemstvo (1730), otac ga je zatvorio (zatvor Küstrin). Nakon što je, na očevo inzistiranje, stekao sustavnu vojnu i upravnu naobrazbu, stekao je očevo povjerenje i naklonost. Okružio se književnicima, bavio pjesništvom i napisao dvije političke rasprave, među kojima i Antimachiavell, u kojoj je sažeo ideje prosvijećenog apsolutizma (vladar kao »prvi sluga države« ima neograničenu vlast, ali u službi boljitka naroda). Tada se počeo dopisivati i s Voltaireom s kojim se poslije razišao (1753). Kada je stupio na prijestolje (1740), nastavio je politiku svojeg oca i pokazao se dobrim upravljačem koji je poticao gospodarski razvoj. Svoju vanjsku politiku usmjerio je protiv Austrije, te joj u dva rata oteo Šlesku (1740–42., 1744–45). Brinuo se za poljodjelstvo i zanatstvo, kao i za kulturno podizanje zemlje. Istodobno je znatno pojačao vojnu snagu Pruske i 1756. ušao u Sedmogodišnji rat (1756–63). Protiv sebe je imao Austriju, Francusku i Rusiju, a njegov saveznik Velika Britanija (na temelju Westminsterskog sporazuma 1756) vojnički ga nije pomogla, pa je nakon političkog preokreta u Velikoj Britaniji dospio na rub kapitulacije. Iako mu je znatno pomoglo i to što je 1762. umrla ruska carica Elizabeta Petrovna, Fridrik se ipak uspio ne samo održati nego i istaknuti kao odličan vojskovođa. Pruska je iz toga rata izišla neokrnjena i s ugledom prvorazredne vojne sile. Nakon rata Fridrik je merkantilističkom politikom gospodarski podigao istrošenu zemlju i smirio nezadovoljstva učvršćivanjem staleškoga društva, pri čemu je svakomu staležu odredio ovlasti i povlastice. U prvoj diobi Poljske (1772) (kojoj je on bio glavni poticatelj) stekao je Istočno Pomorje (Zapadnu Prusku) bez Gdańska i Toruńa, a ponovno se suprotstavio Austriji prigodom Rata za bavarsku baštinu 1779. Za sobom je ostavio snažnu prusku državu (kojoj je teritorij povećao jedan i pol put, a stanovništvo gotovo dvaput), vojsku od 200 000 vojnika i punu državnu blagajnu. U duhu prosvijećenog apsolutizma reformirao je zakonodavstvo, sudski postupak i školstvo. Njegov prosvijećeni apsolutizam i liberalizam odnosio se na predstavnike znanosti i umjetnosti, ali je upravljao zemljom kao samodržac. Tako je državu doveo do vrhunca, no krutost vlasti, pretjerani centralizam, autoritarnost bile su slabosti kojima se objašnjava što će Pruska nešto poslije postati lak plijen za Napoleona.
Fridrik je bio plodan pisac; ostavio je desetke političkih, povijesnih i pjesničkih djela, koja je pisao na francuskom jeziku. Na svojem je dvoru okupio vokalni i instrumentalni ansambl s izvrsnim glazbenicima (C. H. Graun, F. Benda, C. Ph. E. Bach i dr.). U sviranju flaute povremeno ga je podučavao J. J. Quantz, koji mu je, uz C. H. Grauna, bio uzorom i u skladateljskom radu. Pisao je libreta i arije za Graunove opere, a skladbe obuhvaćaju sonate (121) i koncerte (4) za flautu te nekoliko simfonija. Autografi se većim dijelom čuvaju u berlinskim knjižnicama, a prijepis njegove simfonije u D-duru sačuvan je i u glazbenom arhivu samostana Male braće u Dubrovniku.
