Frankapan (Frankopan), hrvatski plemićki rod. Do XV. st. nazivaju se knezovima Krčkima, pa Modruškima, Vinodolskima i Senjskima. Prvi se Nikola IV. u XV. st. pisao Frankapan ili Frangepan, drugi u različitim oblicima, a posljednji – Ana Katarina i Fran II. Krsto u XVII. st. – uglavnom su se potpisivali Frankopan; takvo konačno prezime bilježi i hrvatska narodna predaja.
Frankapani su sebe smatrali potomcima rimskih Frangipana (prema tradiciji potomci rimskog patricija Anicija), ovi su pak njih priznavali svojim rođacima, što je potvrdio papa Martin V. 1430. – Napuljsko-moliški i furlanski Frankapani svoje su srodstvo s Frangipanima izvodili preko hrvatskih Frankapana. Danas je živa furlanska obitelj u Italiji. Rimsko podrijetlo Frankapana osporavaju hrvatski povjesničari, koji ih drže Hrvatima ili Talijanima s otoka Krka ili dalmatinskim potomcima velikodostojnikâ kralja Zvonimira iz druge polovice XI. st.
Prvi do sada opisani hrvatski grb uopće (1330) upravo je frankapanski: donje je polje žuto, a na gornjem, crvenome zlatna je šesterokraka zvijezda. Od 1530. koristili su istodobno i grb rimskih Frangipana: dva uspravljena zlatna lava na crvenoj podlozi, koji prednjim šapama lome hljeb. Isti grb imaju i odvjetci mletačke obitelji Michieli (drže da su potomci rimskih Frangipana).
Dujam se kao krčki knez javlja u razdoblju od 1118. do 1130. i 1163; njemu je dužd Domenico Michieli dao u feud, uz povoljne uvjete, otok Krk; to su Michieli potvrdili i njegovim sinovima. Na sjevernom dijelu Jadrana u prvoj polovici XII. st. knezovi Krčki držali su Vinodol i Senj na susjednome kopnu. Na taj su se prostor vratili potkraj toga stoljeća, a kao gospodari osobito su se učvrstili u XIII. st.; dobili i Liku (Modruška županija) i Gacku, a proširili su vlast i drugdje, čak i izvan Hrvatske.
Stalno su u usponu, pa postupno labave vazalne odnose i obveze prema Veneciji te ih, na kraju, i prekidaju (u XIII. st.). Istodobno stvaraju samostalan položaj i u odnosu prema hrvatsko-ugarskim kraljevima, koji su im postali sizereni, ali se ne ustručavaju stupiti i u saveze protiv njih. Pomogli su 1240-ih Beli IV. za tatarske provale u Ugarsku i Hrvatsku (pučka predaja zna za kraljev boravak na otoku Krku i sudjelovanje Frankapana u Grobničkoj bitki) i napuljskim Anžuvincima u dolasku na hrvatsko-ugarsko prijestolje u početku XIV. st. pa su u tom stoljeću postali najmoćnijim velikašima u Hrvatskoj. Imali su patronatsko pravo na Modrušku, odnosno Krbavsku, te Senjsku i Krčku biskupiju, a osjećali su se toliko jakima da su ulazili u sukobe i sa Sv. Stolicom. Vrhunac je moći obitelj dosegnula za banova Ivana V., u drugoj polovici XIV. st., i njegova sina Nikole IV., u prvoj trećini XV. st.
Vodili su vrlo promjenljivu politiku i vješto koristili često međusobno suprotstavljene silnice u srednjoj Europi i na kršćanskom Sredozemlju; sudjelovali su u mnogim ratnim i političkim okršajima, a posjede su dobivali i moć širili i ženidbenim vezama.
Prvotno se javljaju samo kao knezovi Krčki, a potom su i feudalni, vojni i drugi gospodari i upravitelji, u cjelini ili djelomice, više županija, kneževina, grofovija, vojvodstava, gospoštija, gradova, kaštela, dvoraca, palača, većih i manjih područja i posjeda te gradonačelnici u Austriji (Koruška), Bosni, Češkoj (Šleska, Moravska), Hrvatskoj, Italiji, Madžarskoj, Sloveniji (Koruška, Kranjska, Štajerska) i Švedskoj, i to, primjerice, Bakra, Bihaća, Bosiljeva, otoka Brača, Brežica, Brinja, Cetina, Črnomlja, Drežnika, Gacke, Grobnika, otoka Hvara, Hreljina, Jablanca, Jastrebarskoga, Knina, otoka Korčule, Kostajnice, Kozare, Kranjske, Krapine, Krasa (slovenskog i hrvatskog), Lapca, otoka Lastova, Ljubljane, Modruša, Muggie (Milje), Nemija, Novigrada istarskoga i Novigrada na Dobri, Novoga u Vinodolu, Ogulina, Omiša, Otočca, Ozlja, Podgorja (velebitskoga), Poljica, Postojne, Požege, otoka Raba, Rašpora, Rijeke, Svetvinčenta, Senja, Severina, Skradina, Slunja, Splita, Starigrada, Stolnoga Biograda, Trogira, Trsata, Tržca, Vinodola, Vrbasa, Vrlike itd. Palače su, primjerice imali u Rimu, Veneciji i dr. Orodili su se sa svim hrvatskim plemićkim obiteljima te nizom europskih vladarskih dinastija. Nazivali su se ili su ih titulirali knezovima, grofovima, barunima, markizima itd. Obitelj je dala hrvatske banove, danskoga kraljevskog namjesnika Kalmarske unije u Švedskoj, vrhovnoga kapetana Ugarske (između Drave i Dunava), carske habsburške savjetnike, nadbiskupe u Ugarskoj, generala i zapovjednika Hrvatske i Primorske krajine u Hrvatskoj te njegova podgenerala, zemaljskoga kapetana Kranjske i Opavskoga Vojvodstva u Šleskoj, velikoga senjskoga kapetana, konjaničkoga kapetana Kraljevstva Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, kapetana Vlaha i vlasnika svih kraljevskih Vlaha u Hrvatskoj, svećenike, ratnike, političare, književnike, diplomate, graditelje itd.
Nakon zauzimanja Bosne 1463., Osmanlije su stigli i u senjsko područje i otad sustavno pljačkali frankapanska imanja, prodirući do Bakra, jer su bila najbogatija u Hrvatskoj i stajala na putu osmanskim prodorima prema ostaloj Hrvatskoj i Sloveniji, ali su se unatoč svemu Frankapani odbijali pokoriti sultanu i sudjelovali su u mnogim protuosmanskim bitkama (npr. na Kosovu 1448., u Krbavskoj bitki 1493., u prodoru do Jajca 1525., u Mohačkoj bitki 1526), u kojima su padali u zarobljeništvo, ali i junački ginuli. Ratovali su i s Madžarima, Mlečanima, Nijemcima i dr., samostalno ili u službi drugih.
Osipanju moći Frankapana od 1430-ih dodatno su pripomogli polit.ičko nesnalaženje i sve češće obiteljske razmirice, čak i oružani sukobi koji su završili diobom državine 1449. na osam dijelova i stvaranjem jednako toliko obiteljskih grana, od kojih su se do XVI. st. održale Brinjska, Cetinska, Ozaljska, Slunjska i Tržačka.
Kralj Sigismund Luksemburgovac silom im 1430-ih oduzeo posjede u Dalmaciji, koje su dobili od Ivaniša Nelipčića, Matija Korvin (kojemu su pomogli da dođe na prijestolje) oteo im je grad Senj, uz Dubrovnik najvažniju hrvatsku luku, Mlečani 1480. matično dobro, otok Krk, Osmanlije su opustošili lička, gacka i druga imanja, Habsburgovci im oduzeli Trsatsku gospoštiju, a N. Zrinski protupravno prisvojio dio preostalih njihovih posjeda.
S opustošenih frankapanskih imanja u XV. i XVI. st. živalj pada u osmansko roblje ili se iseljava u Austriju, Ugarsku i Moravsku (gradišćanski Hrvati) te u Italiju (moliški Hrvati). Od toga se Lika i Gacka demografski i gospodarski nikad nisu oporavile, a Frankapani su naglo siromašili. U stisci pred vojno nadmoćnim Osmanlijama, bez pomoći iz Ugarske, Njemačke, Rima i Venecije, Frankapani su bili primorani Habsburgovce priznati za vladare.
U XVI. i XVII. st., protiv volje Frankapana, na njihova imanja Habsburgovci potiču doseljavanje Vlaha, odnosno Srba, izbjeglica pred Osmanlijama. Doseljenici su bili izuzeti iz nadležnosti Frankapana i uključivani u krajiške (austrijske) službe, pa su služili kao iskusni vojnici protiv Osmanlija i u austrijskim ratovima, ali i za potkapanje moći Frankapana, koji su se tomu dugo suprotstavljali, no u XVII. st. i sami su na svoje opustjele posjede naseljavali izbjeglice pred Osmanlijama. Time se konačno učvrstila već znatno izmijenjena etnička slika i u tom frankapanskom dijelu Hrvatske.
Nije uspio ni posljednji pokušaj da se osloncem na Zrinske u XVII. st. ipak održe. Zato je Fran II. Krsto s Frangipanom Orfeom, upraviteljem svojih imanja i vojnim zapovjednikom imanja Zrinskih, sudjelovao u uroti protiv centralističko-apsolutističke politike Habsburgovaca i njihova nemarna odnosa prema Osmanlijama.
Frankapani su se isticali ne samo kao vrsni ratnici i vojskovođe već mnogi i kao političari i diplomati. Bili su graditelji (kaštel Ogulin), financijeri gradnji (zvonik splitske prvostolnice sv. Duje), književnici (Fran II. Krsto), osnivači i podupiratelji škola (Črnomelj), samostana i crkava te njihovi graditelji (Trsat) ili obnovitelji (krčki otok Košljun). Obitelj je dala pisce, izdavače, naručitelje rukom pisanih i tiskanih knjiga, skupljače i čuvare mnogobrojnih rukopisa i tiskanih knjiga vjerskoga (brevijar Apolonije i Krste I.), pravnoga (Senjski statut), gospodarskoga (Bernardinov Modruški urbar), književnoga (djela Frane II. Krste), retorskoga (Vuk I.) i drugog sadržaja, na različitim jezicima i pismima. Najpoznatiji su rukopisi oni na glagoljici: Kločev glagoljaš iz XI. st., Krčki statut iz 1388. i Vinodolski zakon iz 1288. Frankapani su držali i zasebne glagoljaške skriptorije (Grobnik), na njihovu području ili bivšim imanjima javljaju se prve hrvatske tiskare (u bijegu pred Osmanlijama, biskup Šimun Kožičić Benja prenio ju je u Rijeku) ili tiskari (B. Baromić iz Vrbnika, kanonik u Senju). Frankapani su utjecali i na pokušaj stvaranja zajedničke koine hrvatskog jezika, koristeći elemente čakavskoga (u prvome redu), ali i kajkavskoga i štokavskog narječja (Ozaljski krug). Na hrvatskim prostorima, u službenome i u privatnome životu, Frankapani su sustavno njegovali i čuvali hrvatski jezik i glagoljsko pismo te staroslavensku službu Božju, koja je najčvršće uporište imala na njihovu matičnome dobru, na otoku Krku, gdje se održala do danas.
Svuda gdje se u Hrvatskoj prostirala frankapanska državina i osjećao njihov utjecaj, najviše je sačuvanih najstarijih hrvatskih etničkih temelja i najjačih ostataka hrvatske državnosti. Među svim hrvatskim velikašima i plemićima, Frankapani su u puku ostali u najsvježijoj tradiciji kao narodni, hrvatski velikaši.
